Razgovor sa povodom – Mirjana Živković

datum slika jun 8, 2015

Razgovor sa Mirjanom Živković povodom Jubilarnog autorskog koncerta kojim se obeležava njen 80. rođendan i pet decenija profesionalnog angažmana na različitim poljima muzičkog delovanja.

Orkestrirani pristup muzici Mirjane Živković

Jubilarni autorski koncert dela Mirjane Živković, u organizaciji Udruženja kompozitora Srbije, biće održan 10. juna 2015. godine, u Galeriji fresaka, sa početkom u 20 časova.

Na koncertu će biti izvedena dela nastala u periodu između 2008. i 2015. godine – Adagio i Allegro za obou i gudački orkestar (2008, 2014), Dve romantične pesme za mecosopran i kamerni orkestar (2010), Nove folklorne intonacije za dve flaute (2013), Agitato za violinu i harfu (2013), Balada o polju za violinu i kamerni orkestar (2014/2015). Izuzetak predstavlja ostvarenje Basme (Incatation), za mecosopran i četiri timpana, nastalo 1968. godine, a za koje je autorka dobila prvu nagradu na Letnjem američkom Konzervatorijumu u Fontenblou. Dve kompozicije – Adagio i Allegro za obou i gudački orkestar i Dve romantične pesme za mecosopran i kamerni orkestar, doživeće i svoje prvo izvođenje na ovom koncertu, kojim se obeležava kompozitorkin 80. rođendan i pet decenija angažmana na različitim poljima muzičkog delovanja.

Pre pet decenija, tačnije, 1964. godine, nakon završenih studija kompozicije u tada uglednoj i brojnoj klasi profesora Stanojla Rajičića, Vi ste započeli svoj profesionalni angažman, za koji bi se moglo reći da je još u to vreme dobio karakteristike jednog sasvim specifičnog, orkestriranog pristupa bavljenja muzikom. Metaforički rečeno, radi se o trojnom sastavu koji uključuje pedagoški, kompozitorski i teorijski pristup muzici. S tim u vezi, kako je kroz vreme, od te 1964. godine, pa do danas, pulsirao taj trojni sastav? Odnosno, na koji način su se pomenuti pristupi bavljenja muzikom uodnošavali?

Još dok sam bila profesor u Muzičkoj školi „Josip Slavenski“, susret sa ruskim pedagogom Dalmatovim, koji je u Beogradu održavao seminar iz solfeđa, a potom, u Francuskoj, s čuvenom profesorkom Nađom Bulanže, otvorio mi je nove vidike za pristup nastavi teorijskih muzičkih disciplina. Po povratku u Beograd potrudila sam se da nova iskustva prenesam na svoje učenike, a potom i na studente Fakulteta muzičke umetnosti, kojima sam više decenija predavala harmoniju. Program ovog predmeta sam izmenila i prema nekim idejama kompozitora Olivije Mesijana. Kako je sve to zahtevalo dosta priprema, kompozicijom sam se uglavnom bavila za vreme školskih raspusta. Moj teorijski pristup muzici je proizišao iz ovih iskustava, ali i zbog potrebe da se napišu neki novi udžbenici.

Nakon studiranja u Beogradu dobili ste priliku da se kao stipendista Francuske vlade usavršavate kod Nađe Bulanže i Olivijea Mesijana u Parizu. Koje je najveće iskustvo koje ste u pogledu komponovanja poneli sa sobom natrag u Beograd i u kom pogledu Basma – ostvarenje koje će biti izvedeno i na jubilarnom koncertu 10. juna – rezonira sa tim novim iskustvima?

Najveće iskustvo u pogledu komponovanja predstavljalo je nekoliko stvari. Prvo, Olivije Mesijan je, slušajući kompozicije koje su studenti donosili na časove, uglavnom veoma eksperimentalne, često iskazivao svoju zabrinutost za budućnost muzike. Drugo, te 1968. godine u Parizu se obeležavala 20-godišnjica postojanja studija za konkretnu i elektronsku muziku, pa su izlozi bili puni brošura i natpisa od pre 20 godina, u kojima smo čitali kako je ova muzika – muzika budućnosti. A kao svedoci te „budućnosti“ nismo mogli da se otmemo utisku kako se za tih 20 godina u ovoj vrsti muzike nije ništa promenilo. A treće, najvažnije, jesu reči Nađe Bulanže, koja je, videći da sam prilično dezorijentisana, kazala ono što mi je najviše pomoglo da rešim svoje dileme, a to je da treba da komponujem onako kako u sebi čujem muziku.

Predstavljajući Vas javnosti kao mladog i perspektivnog stvaraoca, Marija Koren je još 1966. godine zapisala da se Vaša dela pojavljuju kao specifičan vid govora o Vašem „talentu, invenciji i emotivnom bogatstvu, pedantnom i studioznom odnosu prema izučavanju i odabiranju tehničkih sredstava”, te govora o „zainteresovanosti za sve što se i kod nas i u svetu na polju muzike zbiva”. Takođe, o Vašem shvatanju stvaralačkog rada kao neprestanog učenja, otkrivanja i nalaženja novih mogućnosti, sredstava, načina, pisao je i muzički teoretičar, kompozitor i muzički pisac, Vlastimir Peričić. Kao jedan od utemeljivača teorijske misli u našoj sredini, zaslužan za unapređenje nastave teorijskih predmeta na, tada, Muzičkoj akademiji u Beogradu, Peričić je 1969. godine istakao da ste zainteresovani za „savremeni zvučni izraz oslobođen konvencionalnog, klasičnog tonalnog mišljenja, naklonjen polifonom koncipiranju”. Na koji način, a sa ove vremenske distance, gledate na ove dve procene Vašeg stvaralaštva i u kojoj meri se tada izrečene konstatacije ogledajuu u kompozicijama koje će biti izvedene na Jubilarnom autorskom koncertu?

Te procene su koliko laskave toliko i tačne. Kompozicije koje će biti izvedene na ovom koncertu (izuzev Basme) napisala sam posle odlaska u penziju. To je slika onoga što sada radim, a ima ih još – čini mi se kao da grabim vreme kako bih nadoknadila „izgubljene“ godine. Rekla bih da su ove kompozicije pristupačnije od nekih ranijih, manje su opterećene disonancama; iako su udaljene od klasičnog tonalnog mišljenja, tonalni centri su prisutni, kao i u Basmi.

Programska koncepcija koncerta koji će biti održan 10. juna u Galeriji fresaka predstavlja svojevrsnu refleksiju Vašeg kompozitorskog usmerenja, a ono se tiče fokusiranja na solistička i kamerna dela (instrumentalna, vokalna i vokalno-instrumentalna). Da li su, metaforički rečeno, zvučno jezgrovitija izvođačka tela u direktnijem saglasju sa Vašim kompozitorskim senzibilitetom, nego što je to slučaj sa orkestarskom muzikom?

Kamerna dela lakše nalaze put do izvođača. Nemam vremena za orkestarska dela. Ko zna, ako me zdravlje posluži…

Da li preferencija za boju određenog instrumenta/glasa nešto što za Vas predstavlja poseban stvaralački impuls? Dela kao što su Adagio i Allegro i Balada o polju su posvećena određenim izvođačima – Borislavu Čičovačkom i Edit Makedonskoj. Da li određeni tumači, odnosno, interpretatori Vaše, ali i ne samo Vaše muzike, poput pomenutih umetnika, predstavljaju inspiraciju i svojevrsni izazov za komponovanje? I s tim u vezi, kako prema Vašem mišljenju funkcioniše komunikacijski lanac kompozitor – (konkretan) izvođač – slušalac?

Boje instrumenata i glasa uvek mi daju impuls u kreiranju muzike. Zvuk oboe Borislava Čičovačkog i kvalitet njegovih interpretacija bili su neodoljiv izazov za stvaranje Adagia i Allegra, kao i Kružne melodije za obou solo. Susret sa Editom započeo je tako što je ona, prema sopstvenoj želji, izvela dve moje kompozicije: Sonatinu i Zapis za violinu i klavir. Onda mi je predložila da napišem nešto za violinu i harfu, i tako je nastao Agitato, inspirisan njenim temperamentnim virtuozitetom. A jednog dana mi je donela temu prema kojoj sam napisala Baladu o polju, koju je ona sjajno izvela na nedavnom koncertu u Narodnom pozorištu.
Moja komunikacija s izvođačima je oduvek bila dobra. Istakla bih u ovom trenutku i Natašu Jović Trivić, koja mi je dosta davno kazala da bi rado pevala Basmu; sada je bez dvoumljenja prihvatila i Dve romantične pesme, a nedavno je, na svom gostovanju u Austriji, pevala moju solo pesmu Trag.

Čini se da narodne melodije nisu izgubile na značaju u Vašem opusu. Da li delo Nove folklorne intonacije predstavlja svojevrsni eho odslušavanja folklornog zvuka naših prostora, ili, pak, kako to Fernando Katroga ističe, želja sadašnjosti da prošlosti dâ budućnost? U tom smislu, da li i sama koncepcija programa reflektuje na neki način Bergsonovo tumačenje vremena kao ne-punktualističkog, to jest, kao prožetog, kontinuiranog i sastavljenog od prošlosti (Basme iz 1968. godine je delo kojim se koncert završrava), sadašnjosti (Balada o polju je ostvarenje koje je završeno ove godine) i budućnosti (Nove folklorne intonacije je delo kojim će koncert biti otvoren)?

Interesantno je Vaše sagledavanje koncepcije programa. Razočaraćete se kad kažem da su koncepciju delimično diktirala finansijska sredstva: Sonata za violončelo i klavir (posvećena Sandri Belić) zahtevala bi prenošenje klavira, a Mali pijac – dodatne honorare za 6 izvođača! Ova dela su poslednjih godina bila izvedena u Beogradu na Međunarodnoj tribini kompozitora i nadam se da će ponovo biti izvedena nekom drugom prilikom.
Nove foklorne intonacije su, kao i Mali pijac, potekle iz moje bliskosti s našim podnebljem, ali u njima su folklorni motivi samo povod za neke nove muzičke igre različitog značenja. Gledano šire, to je na neki način i omaž Josipu Slavenskom, kompozitoru čijom sam se zaostavštinom bavila dugi niz godina.

Razgovor sa Mirjanom Živković vodila Ivana Petković, muzikolog