Razgovor sa povodom – Branka Popović

datum slika oktobar 21, 2015

Na šezdeset drugoj Međunarodnoj tribini kompozitora (International Rostrum of Composers) koju organizuje Evropska radiodifuzna unija (European Broadcasting Union) na kojoj je predstavljeno 55 dela koja su predložile evropske radio stanice, kompozicija Branke Popović ušla je u prvih deset dela koja su pohvaljena u glavnoj takmičarskoj kategoriji.

Na šezdeset drugoj Međunarodnoj tribini kompozitora (International Rostrum of Composers) koja je održana u Estonskom radiju u Talinu (Litvanija) od 12. do 15. maja ove godine, zapažen uspeh ostvarila je naša kompozitorka Branka Popović. Pažnju radijskih selektora – muzičkih urednika i producenata iz dvadeset osam zemalja, koji su ove godine ocenjivali ukupno pedeset pet dela nastalih u proteklih pet godina, privukla je autorkina kompozicija Lines & circles… (Linije i krugovi…) za blok-flautu, trubu, harfu i harmoniku iz 2013. godine. Tako se ova zvučno uzbudljiva i izvođački izazovna „akustička studija“ Branke Popović našla među prvih deset kompozicija koje su pohvaljene u glavnoj takmičarskoj kategoriji. Prema propozicijama festivala, koji organizuju Evropska radiodifuzna unija (European Broadcasting Union) i Međunarodni muzički savet (International Music Council) – ogranak Uneskoa, izabrana dela se preporučuju za emitovanje do pet stotina puta u toku godine na radio stanicama širom Evrope i sveta, a sve sa ciljem da se savremeno muzičko stvaralaštvo afirmiše i učini dostupnim što širem krugu slušalaca.
Uspeh na radijskoj tribini savremenog stvaralaštva u Talinu bio je povod da sa Brankom Popović razgovaramo o nekim aspektima njenog stvaralaštva, kao i o mestu savremene muzike u savremenom medijskom prostoru.

Čini se da je koncepcija Međunarodne tribine kompozitora koju organizuje EBU takva da omogućava promociju ne samo određenog kompozitora i njegovog dela, nego i muzičke kulture koju taj kompozitor zastupa. Blizu trideset zemalja – i one koje na muzičkoj mapi zauzimaju poziciju „centra i moći“ i one sa prostora „margine“ – prepoznalo je u ovom projektu priliku za afirmaciju i očuvanje svoje muzičke kulture i identiteta. Tako su se u prvih deset kompozicija koje su pohvaljene i preporučene za emitovanje, pored Vašeg ostvarenja, našla i dela autora iz Norveške, Portugala, Finske, Estonije, Austrije, Francuske, Mađarske i Slovenije. Da li, prema Vašem mišljenju, ova tribina i slični „globalni festivali“ koji omogućavaju susrete različitih „modela savremenosti“, pravaca, praksi i umetničkih ideologija, mogu da unaprede neke aspekte savremene muzike, a pre svega, da utiču na poboljšanje položaja muzičkih kultura sa „periferije“?

Oduvek sam mislila da bi jedna od najznačajnijih karakteristika umetničkog rada trebalo da bude istraživanje, a jedan od ciljeva kojem bi umetnik trebalo da teži, bez obzira na to da li će u tome biti uspešan ili ne, stvaranje prepoznatljivog izraza. Iz tog razloga neophodno je da umetnici, svih profila, budu upoznati šta se na polju njihovog delovanja odvija u njihovoj sredini, u bliskom okruženju, kao i u onom udaljenijem. Muzičar nosi „čestice“ svih svojih muzičkih iskustava i muzičkih „susreta“, pa u tom smislu zavisi i od sredine iz koje dolazi, i predstavlja, kako sebe, tako i ambijent iz kojeg potiče. I upravo ovakvi festivali omogućavaju razmenu informacija o tome šta se na polju savremene muzike događa u raznim delovima sveta, a posedovanje informacija pomaže autorima da, imajući sve to u vidu, stvaraju svoju sopstvenu viziju muzike sadašnjosti. Čini se da je upravo zbog ove razmene informacija odnos pozicija centra i moći, sa jedne, i margine, sa druge strane, relativizovan, barem kada je kvalitet umetničkog rada u pitanju. Mnoge „marginalne“ kulture danas donose vrlo inspirativne vizije savremene muzike, koje nastaju kao rezultat informisanosti, uvida u najnovija strujanja, ali i slobode posmatranja i tumačenja informacija koju omogućava upravo posmatranje sa margine – posmatranje sa strane omogućava posmatranje iz specifičnog ugla. Srbija je svojom selekcijom na ovogodišnjem Rostrumu pokazala da ima kvalitetnu školu kompozicije i da može da ponudi jedan od mogućih izgleda savremene klasične muzike dovoljno intrigantan, kvalitetan i prihvatljiv da bude i deo jedne globalne slike savremene umetnosti.

Tokom svoje istorije radio je imao veliki operativni kapacitet kada je reč o promociji i stvaranju novih dela (pomenimo, na primer, da je elektronska muzika „rođena“ u radijskom studiju). I ova tribina savremenog stvaralaštva eksplicitno pokazuje da je radio jedan od medija koji često služi kao javna arena za različite društvene i kulturno-umetničke „borbe“. S tim u vezi, posebno treba istaći da je učešće našeg nacionalnog radijskog servisa na festivalu u Talinu inicijativa urednika Muzičke redakcije Trećeg programa Radio Beograda, koji već godinama šalju predloge kompozicija savremenih srpskih autora. Kakva je, prema Vašim uvidima, prisutnost savremene muzike na domaćem radijskom programu i uopšte, u kojoj meri ovaj medij danas može da doprinese u kreiranju odgovarajućeg ambijenta za razvoj savremene muzike, da usmeri slušaoce ka novim zvučnim praksama i otkrivanju novog „repertoara“?

Treći program Radio Beograda izrazito je važan element u našoj kulturi zbog svog izuzetno kompetentnog rada na formiranju programskog sadržaja i na pružanju informacija o tome šta se u svetu događa. Oni su istovremeno vrlo značajna institucija u propagiranju rada domaćih autora u inostranstvu, i to ne samo na polju savremene klasične muzike, već i kada su u pitanju žanrovski drugačije orijentisani stvaraoci. Kao važan segment njihovog programa svakako treba pomenuti ciklus koncerata u Studiju 6, gde je moguće čuti različite domaće i inostrane ansamble koji stvaraju najrazličitije „glasove“ savremene muzike, ili direktne prenose nastupa iz Metropoliten opere, čime slušaoci dobijaju priliku da „uživo“ čuju vrhunska izvođenja značajnih operskih ostvarenja. Radio, kao i ostali mediji, omogućili su da mesto boravka bude manje važno u smislu dostupnosti informacija. Olakšana i ubrzana komunikacija omogućila je mobilnost u radu koja do skoro nije postojala. Svakako, nije isto biti u Metropoliten operi i prisustvovati predstavi, i slušati prenos preko radija, ali ta pozornica na ovakav način ipak postaje dostupnija, i publika može da stekne uvid u njihov rad.
Ipak, savremena muzika osvojila je vrlo mali medijski, ali i kulturni prostor. To svakako nije muzički žanr koji će lako pronaći svoju publiku, jer traži veliki angažman i poseban afinitet slušaoca, da bi bila shvaćena i prihvaćena. Takvu publiku je potrebno osvojiti i negovati. Kod nas, međutim, savremena klasična muzika nije podržana u tolikoj meri da bi često bila dostupna javnosti. Ona nije i ne može biti profitabilna, ali to ne znači da nije potrebna. Program velikih ansambala tokom sezone bio bi dinamičniji kada bismo češće imali priliku da čujemo dela savremenih domaćih autora, ili dela stranih autora koja su sada već postala klasici savremene muzike – dela Đerđa Ligetija, Lučana Berija, Arnolda Šenberga, Albana Berga i drugih, koja su već prošla test vremena, kao i neka od recentnih ostvarenja autora trenutno aktvinih i priznatih u inostranstvu. Značajno za savremenu klasičnu muziku u našoj zemlji jeste to što su se, u poslednje vreme, pojavili pojedinci i kamerni sastavi koji svojim delovanjem doprinose da ona živi, te porudžbinama podstiču njeno stvaranje. Oni su zainteresovani za muzičko istraživanje, realizovali su mnoga premijerna izvođenja značajnih svetskih ostvarenja kod nas, i specijalizuju se za interpretaciju upravo ovog žanra. I kao što mi je pijanista Stiven Gutman jednom prilikom rekao u vezi sa interpretacijom ovakve muzike – potreban je neko ko veruje u to, oni veruju u savremenu muziku i njihova tumačenja utoliko postaju vrlo ubedljiva. Kao rezultat, čini se da srpska škola kompozicije ima šta da ponudi ostatku sveta, i ostatak sveta to prepoznaje, ali se takođe čini da bi mogla da ponudi i više, uz malo drugačiju organizaciju.

Kompozicija Lines & circles… ima veoma osoben instrumentalni izraz, dok sam naslov usmerava tumačenje prema prostornim i geometrijskim aspektima. Umesto čvrstih formi, zvučno se opažaju suptilne akustičke promene, mobilne čestice koje se kreću kružno, vraćaju se na iste „staze“, obasjavajući ih „novim svetlom“, gradeći jednu delikatnu topologiju zvučnih modulacija, jednu vrstu zvučnog prostora koji je varijabilan, rizomski, „nomadski prostor“, delezovski rečeno. Možete li nam bliže objasniti pristup izgradnji muzičke materije u ovom delu?

Pre svega, moram da kažem da termin osoben u deskripciji ove kompozicije vrlo imponuje, jer, vratiću se na odgovor na prvo pitanje, jedan od ciljeva umetničkog rada trebalo bi upravo da bude potraga za nečim takvim. I u ovoj kompoziciji, kao i u nekim drugim mojim radovima, vidan je princip redukcije, asketski pristup izboru i količini muzičkog materijala upotrebljenog za kreiranje dramaturgije. Fokus je na motivu i njegovim repeticijama udruženim sa minimalnim promenama, vrlo diskretnim procesom variranja, pri čemu se istražuju najrazličitiji karakteri koji iz takvog materijala mogu da se dobiju. Kompozicija je zasnovana na principu smenjivanja kontrastnih faktura pri čemu se u nekoliko navrata, krugova, rastresita „slika“ postepeno pretvara u čvrst zvučni blok. Dramaturški razvoj podseća na proces razređivanja i zgušnjavanja čestica, liniju koja se spiralno kreće, narasta, da bi se ceo proces završio kristalisanjem muzičkog materijala valcerskog ritma, koji podseća na zvuk muzičkih kutija i jasno sugeriše kružno kretanje – poput Delezovog rizoma, ali ipak sa jednom vrstom obavezujuće usmerenosti ka tom poslednjem segmentu. Delezov nomadski prostor podseća me na odnos kompozitora prema već nastalim delima i slobodu biranja sadržaja koji će za njega biti relevantni, tj. na kojima će graditi sopstvenu poetiku i estetiku.

Lines & circles… je porudžbina ansambla Studio 6, specijalizovanog za izvođenje savremene muzike, često zasnovane na elementima improvizacionog procesa. Da li je isticanje specifičnih mogućnosti instrumenata u ovom delu rezultat toga što ste znali da pišete za članove ovog ansambla [Karolina Beter, blokflauta, Vladimir Blagojević harmonika, Milana Zarić, harfa i Nenad Marković, truba]?

Saradnja sa Studiom 6 uticala je na ovu kompoziciju pre svega svojom neobičnom instrumentacijom. Pisanje za sastav koji čine blok flauta, truba, harmonika i harfa skoro da u potpunosti isključuje mogućnost da se ne zna tačno za koje se izvođače piše. Sa jedne strane, najveći izazov u ovakvom ansamblu bio je napraviti adekvatan zvučni balans između instrumenata koji imaju izrazito različite karakteristike. Sa druge strane, upravo ta različitost uslovila je i njegovu „raznobojnost“ i omogućila kreiranje specifične zvučnosti. Iako je specijalnost ansambla Studio 6 improvizaciona muzika, kompozicija Lines & circles… nije zasnovana na ovoj tehnici – zapis je, koliko je to bilo moguće, i uprkos tome što određeni delovi zvuče kao da je u pitanju improvizacija, precizan. Sa članovima ansambla, posebno sa harfistkinjom Milanom Zarić, isprobavala sam neke ne sasvim konvencionalne tehnike sviranja instrumenta, što mi je pomoglo da dođem do zvučnog rezultata koji sam želela.

Zanimljivo je pomenuti i izvođačke okolnosti u kojima je delo predstavljeno aprila 2013, kada je ansambl Studio 6 nastupio u okviru jednog specifičnog formata „studijskog koncerta“ koji je RTS pokrenuo posle višedecenijske pauze. Ovaj nastup je podrazumevao prisustvo publike u Studiju 6 Radio Beograda i direktno se prenosio na Trećem programu Radio Beograda i kanalu RTS Digital (odnedavno RTS 3). Kako Vi, kao stvaralac, gledate na ovu inicijativu živih nastupa u studijskim uslovima, koji, između ostalog, obezbeđuju odličnu akustiku?

Kompozicija Lines & circles… nije premijerno izvedena na koncertu u Studiju 6, već nekoliko meseci ranije na koncertu u Studentskom kulturnom centru. Izvođenje u Studiju 6 je bilo drugo izvođenje, i samim tim su izvođači bili relaksiraniji, a interpretacija ubedljivija. Pri tome, zvuk je, u Studiju 6, bio izvrsno postavljen, pa mislim da ovakav programski sadržaj Trećeg programa Radio Beograda i televizijskog kanala specijalizovanog za kulturu i umetnost RTS 3, upravo i jeste ono što je potrebno savremenoj muzici – dobri snimci, dobra izvođenja, dobri uvodi u izvođenja koje daju voditelji programa, a zatim i emitovanje.

Lines & circles… nisu jedino Vaše delo koje će se ove godine predstavljati širom sveta. Kompozicija Inside/Waltz za klarinet, violinu, perkusije i elektroniku marta 2015. snimio je grčki sastav ARTéfacts na CD izdanju pod nazivom THIVA km102. Prema podacima sa sajta ovog ansambla, delo je nastalo u okviru projekta Parol! Writing and art beyond walls, beyond borders. O kakvoj vrsti kolaborativnog rada je reč i možete li nam reći nešto više o ovom ostvarenju?

Na inicijativu ARTéfacts ansambla iz Atine napisala sam kompoziciju Inside/Waltz za klarinet, violinu, udaraljke i elektroniku. Projekat je okupio šest kompozitora iz različitih zemalja, a zasnivao se na ideji preispitivanja i prevazilaženja granica, fizičkih, prostornih, ali i kulturnih, između različitih društvenih skupina. Naime, zadatak je bio da elektronski sloj kompozicija bude zasnovan na snimcima koje su tokom procesa terapije, koji je uključivao i umetnost, napravile stanovnice ženskog zatvora u Grčkoj. Zvuci koji su nam bili ponuđeni bili su snimci svakodnevnih ambijentalnih zvukova koji ih okružuju, ali i snimci njihovih glasova – govor, razmišljanja na različite teme. Ansambl je prvi koncert izveo u zatvorskim prostorijama gde je po završetku i razgovarao sa zatvorenicama o delima, o načinu na koji su zvuci njihove svakodnevnice preznačeni u nešto drugo, u deo ili jedan sloj kompozicije. Ovo je dobar primer na koji način jedna mikrosredina, u kulturnom i svakom drugom pogledu, kao što je zatvor, može da se poveže sa ostatkom sveta, a i pokazatelj na koji način je moguće osvojiti novu publiku. Kompozicije su zatim izvedene u Atini, a zakazano je još nekoliko koncerata na raznm mestima.

Ove dve kompozicije, iako pisane za različite sastave, dele sličan senzibilitet, kao da svojom nenarativnom formom, građenjem jednog neodređenog zvučnog prostora na granici između tona i šuma, „progovaraju“ o entropiji svojstvenoj našem istorijskom trenutku. Slušanjem se stiče utisak da se u njima naglašava ono „različito“, kvalitativno novo, udaljeno od „tradicije“, istraživačko, eksperimentalno… Šta Vas trenutno zaokuplja u kompozitorskom radu?

Opet moram da priznam da opis moje muzike rečima različito, kvalitativno novo, udaljeno od tradicije, istraživačko, eksperimentalno, vrlo imponuje, jer, ponovo ću reći da mislim da je istraživačko vrlo važno za savremenu umetnost, pa mi je u tom smislu vrlo značajno ako su tragovi nečeg takvog vidljivi u onome što radim. Pronalaženje publike, a ipak nevraćanje na prošlost je nešto što me zanima. Mislim da je važno da muzika ima slušaoca, ali je takođe važno i da jezik savremene umetnosti zaista bude savremen.

Kako se razvoj tehnologije i promene u medijskom pejzažu odražavaju na Vašu kompozitorsku praksu i da li možda primećujete neke efekte na navike slušanja muzike, ili pak na uspostavljanje nove paradigme slušanja? Da li bi YouTube i razni drugi kanali, platforme i društvene mreže mogli da kreiraju novu vidljivost savremene muzike?

Proces slušanja, opažanja, estetski doživljaj, podrazumeva odziv subjekta. Nove platforme donose kvalitativno nov odnos prema dostupnosti informacija. Mogućnost lakog pronalaženja gotovo svih audio snimaka na kanalu kao što je youtube skraćuje proces dolaženja do znanja o tome kakva sve izvođenja iste kompozicije postoje ili šta je savremeni trend u kompoziciji itd. Znanje o tome šta se događa na određenom polju svakako menja način percepcije određenog fenomena. Međutim, sam način i proces slušanja ostaje čini se manje-više nepromenjen. Možda iz razloga što se fiziologija čoveka ne menja brzinom kojom se menja tehnologija. Proces slušanja odvija se na dva nivoa – na intuitivnom, čulnom, i na racionalnom koji je uslovljen saznanjima o fenomenu koji se sluša. Dakle, nalazi se negde između racionalnog i intuitivnog, kao i sâm čin stvaranja, i određen je individualnim karakteristikama pojedinca. Ova dualnost otuda upućuje na to da postoji jedan deo procesa slušanja koji zapravo ostaje nepromenjen, i onaj drugi koji se u novonastalim uslovima ipak promenio. Citiraću Kanta – um uviđa samo ono što sam proizvodi prema svome planu, pa u tom smislu dostupnost informacija svakako utiče i na promenu percepcije muzike. Neposredna reakcija čini se ipak dolazi na već uhodani način.

Čini se, međutim, da je ovaj savremeni način života, proizvodnja „viška“, prekomernosti, „otupeo“ naše čulne sposobnosti, doživljaje, kako je to Suzan Zontag primetila još šezdesetih godina. Da li u savremenoj muzici i umetnosti vidite mogućnost da se naša čula opet „izoštre“, „povrate“, da nas umetnost „nauči“ da opet čujemo/vidimo/osetimo više?

Muzika uvek zapravo deluje neposredno, a dalja tumačenja joj samo dodaju još jednu novu dimenziju. Ona ima izrazito snažnu moć sugestije i može slušaoca da dovede do različitih mentalnih stanja. Nekada su određena muzička rešenja bila vezivana za određene emocije, ili su oslikavala određeni vanmuzički sadržaj. Danas je teško govoriti o vrsti emotivne reakcije na muziku kakvu može da proizvede, na primer, Malerov Adađeto iz V simfonije, ili njegov Adađo iz X simfonije, ali reakcija ipak ne izostaje, već je pomerena sa polja emocija na polje doživljaja, opažanja. Kompozitor danas upravlja činom slušanja, ustrojstvom muzičkog materijala zaokuplja pažnju slušaoca koja je intrigirana kako formalnim odnosima tako i inovativnim zvukom koji nastaje istraživanjem različitih načina sviranja instrumenata. Možda najjasniji primer jednog inovativnog, a ipak izuzetno komunikativnog muzičkog jezika jeste muzika Salvatorea Šarina, koji svoj metod bazira, pored ostalog, i na saznanjima iz psihoakustike. Pronašao je način da dopre do slušaoca i mobiliše sve njegove perceptivne moći – kako kritika kaže on tera slušaoca da želi zvuk. U pitanju je izrazito kompleksna i tehnički zahtevna muzika, daleko od konvencionalnog zvuka, a koja ostavlja snažan utisak.

U kamernoj operi Petrograd opaža se jedan specifičan amalgam referenci i kodova koji potiču ne samo iz muzičkog (operskog) „arhiva“, već i iz drugih medija (na primer, izgradnja forme po principu reenactement-a). Budući da postoje brojna odstupanja od tradicionalne forme opere, kako biste opisali Vaš odnos prema ovom žanru?

Možda najvažnija karakteristika kamerne opere Petrograd jeste to da je, budući da živimo u medijatizovanom društvu, i sama zasnovana na nekoj vrsti prenosa, što se ogleda u specifičnoj strukturi libreta, a zatim i u odnosu prema muzičkom i drugom nasleđu. U Petrogradu ne postoje konvencionalni likovi – priču vodi Narator čija funkcija nije samo da dâ informacije o događajima, već je on glavna figura koja tumači određene događaje i likove, i publika ceo sadržaj prima zapravo kroz njegovu vizuru. Iz tog razloga, njegova deonica je vrlo kompleksna i sadrži i govorne i pevane delove. Oktet od osam pevača, koji pored Naratora čini vokalni ansambl, zastupa petrogradsku stonogu, a pevači samo u određenim trenucima tumače konkretne likove. Struktura opere podseća na princip reenactment-a na kojem su izgrađene mnoge televizijske emisije, često istorijske, gde je priča o određenom događaju ilustrovana odglumljenim segmentima, pa u tom smislu interferira sa medijem televizije. Takođe, poseban je odnos prema ruskom operskom nasleđu, pre svega delima Glinke i Borodina, i specifičnim napevima koji osciluju između dura i mola.

Vaš „manevarski prostor“ je veoma širok. Diplomirali ste kompoziciju i muzikologiju na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu, a potom ste, posle dvogodišnjeg usavršavanja na Guildhall School of Music and Drama u Londonu, doktorirali kompoziciju na FMU, gde sada radite na Katedri za kompoziciju. Osim toga, imate i bogato iskustvo u organizovanju muzičkih programa i festivala, uređivanju radijskih emisija posvećenih savremenoj muzici, itd. S obzirom na ove raznovrsne „specijalizacije“, „uloge“ i „identitete“ koji se neminovno prožimaju, možete li nam, za kraj našeg razgovora, reći kakav je Vaš položaj u ovom trenutku, i uopšte, kako se kao stvaralac osećate u savremenom „sistemu vrednosti“, na globalnoj umetničkoj sceni?

Vrsta školovanja koju sam prošla, moram priznati ne sasvim smišljeno, dala mi je prilično širok i obuhvatan pregled materije kojom se bavim i omogućila mi je da je sagledavam iz različitih uglova. Stvorila sam sistem koji sada relativno brzo i lako mogu da upotpunjavam novim informacijama, a čini mi se da mi omogućava da različite muzičke fenomene mogu da razumem kao deo celine – tu negde spada i moj rad koji mogu da sagledam u širem okviru i u okolnostima u kojima sam se našla. Za sada mi se čini da ono što radim u svojim kompozicijama dobija pravilne interpretacije.

Razgovor sa Brankom Popović vodila Ivana Miladinović Prica, muzikolog

 Branka Popović