Razgovor sa povodom – Ivana Stefanović

datum slika april 27, 2016

Izvođenje dela Ako ko čuje glas moj za mešoviti hor i orgulje Ivane Stefanović na jednom od najprestižnijih festivala „Svetski dani muzike“, koji je održan u Ljubljani (Slovenija) od 26. septembra do 02. oktobra 2015. godine, bio je povod da sa kompozitorkom razgovara Ivana Petković o pojedinim aspektima njenog stvaralaštva, tačkama preseka njenih zvučnih ostvarenja i esejističkih i književnih radova, ali i o ‘susretima’ različitih vidova (muzičkih) savremenosti u okviru manifestacija festivalskog karaktera i savremenih medijskih prostora.

Muzički ‘susreti’ poput onih koji se odigravaju u okviru festivala „Svetski dani muzike“ pružaju uvid i omogućavaju razmenu informacija o aktuelnostima na polju savremene muzike u raznim delovima sveta; drugim rečima, pomenuta manifestacija poziva na ‘upoznavanje’ muzike različitih naroda, ali i na svojevrsne dijaloge različitih kultura.
Od šest kompozicija koje je Udruženje kompozitora Srbije predložilo za ovaj prestižni festival, žiri Međunarodnog društva za savremenu muziku koje organizuje pomenutu manifestaciju, odabrao je Vašu kompoziciju Ako ko čuje glas moj za mešoviti hor i orgulje (2011). Intrigantno, kvalitetno i prihvatljivo da bude deo jedne šire slike savremene muzike, Vaše ostvarenje se našlo na programu festivala zajedno sa kompozicijama autora iz Danske, Švedske, Portugalije, Mađarske, Rumunije, Slovenije itd. Kakva su Vaša iskustva koja ste poneli sa ovog festivala?

Ono što je bilo izvanredno iskustvo tokom mog boravka u Ljubljani, bio je kvalitet izvođenja. Hor Slovenske filharmonije sa dirigentkinjom Martinom Batič izveo je moj „Ako ko čuje glas moj“ besprekorno. Dirnuo me taj susret sa ovim horom, zbog njihove discipline, zbog posvećenosti, zbog ozbiljnosti pristupa. Kada su me molili da im se obratim nisam imala ništa drugo da kažem nego da im se zahvalim. Moje objašnjenje teksta korišćenog u delu (Otkrovenje Jovanovo 3:2) koje sam dala za Radio Ljubljanu, bilo je saslušano, mislim, sa najvećom pažnjom.

Ja volim festivale, gužvu različitosti, estetske mešavine i blago povišavanje emocija. Mi danas imamo mnogo prilika da slušamo i saznajemo o autorima i njihovim delima ali festivalska atmosfera ostaje nezamenjiva tačka stvarnog dodira. Ostaje otvoreno pitanje da li mi postižemo da ostvarimo interkulturni dijalog idući kroz prostor internetskih informacija? Ne znam. To često ostaje samo novogovorna floskula. A SIMC to jeste, i to je lepo iskustvo.

Koliko dela poput Omnia tempus halent Pétera Zombolae, Pater noster Nuna Coste, Hommage a Papaji Gabriela Mălăncioiua, Seven angels Pavela Mihelčiča, ili, pak, Singing-swinging Pera Nørgårda i Ciels Madeleine Isaksson, koja su bila na programu iste večeri kad i Vaše ostvarenje, referiraju na problematiku modernog čoveka? Odnosno, da li se pomenuta ostvarenja (ali i ne samo ona) ukazuju kao ona „‘osetljiva’ mesta“ u kojima se, kao kroz ‘gustu šumu’ simultanih glasova, neprestano konstruišu i rekonstruišu sam autor, muzički ‘albumi’ njegove prošlosti i njegova dela, ali i njihov celokupan kontekst?
Na samom koncertu bila sam više koncentrisana na izvođenje svoje kompozicije i tek kasnije, kada sam preslušala snimak koji su mi ljubazni organizatori poslali, proverila sam koliko je to bio zaista dobar koncert. Zanimljivo mi je da je nekoliko kompozicija tada izvedenih, a to se videlo već iz naslova, imalo duhovnu tematiku, uključivši i bizarnost da je slovenački kompozitor Mihelčić koristio takoreći isti tekst kao i ja. To se dogodilo uprkos osetnoj različitosti kompozitora, pre svega generacijskoj.
ISCM je dugovečan festival – upravo je ušao u osmu deceniju svog trajanja – a borba za savremenu muziku se vodi i dalje. Rekla bih da je sada još mnogo veća i teža. S neizvesnim ishodom. Zato se ozbiljna društva i ozbiljne zemlje stavljaju na stranu savremene umetnosti i pomažu joj. Kod nas je sve na ličnoj upornosti toga što zovete ”autorskim glasom”.
Šuma simultanih autorskih glasova je zaista gusta, nekad čak zamršena, a odnos prema tome šta znači savremena muzika i dalje je nekako povezan sa pojmom disonance. Što ih je više, disonanci, muzika je ”savremenija”. Ovo takođe smatram zabludom. Meni se čini da je raznolikost muzičkih jezika danas tolika da je upravo to ogromno mnogoglasje najsnažniji znak savremenosti.

Pored ovakvih „globalnih“ festivala, medijski prostori poput radija su tokom svog istorijskog hoda imali izuzetno važnu ulogu u promovisanju i stvaranju novih dela (setimo se samo elektronske muzike koja svoje rođenje ‘duguje’ radijskom studiju). Da li je i danas takav slučaj, to jest, da li je moguće govoriti o tome da kompozicije savremenih srpskih autora danas ‘osvajaju’ medijski i kulturni prostor u našoj zemlji, ali i izvan nje?
Istina je skupa pa moram da odgovorim, iako mi je teško to što moram da kažem. Kompozicije savremenih srpskih autora ne samo da ne ”osvajaju” ni medijski ni kulturni prostor već jedva dišu. Elektronski mediji, u koje spada i radio, jedva da imaju funkciju o kojoj govorite. Dela srpskih autora se izvode sporadično i u getoiziranim prostorima daleko od prime time-a. Oni koji hoće da slušaju domaću muziku neka ostanu budni do 4 ujutru, zašto da ne? Nacionalni servisi jedva da ispunjavaju svoju obavezu prema domaćim autorima.
Narudžbina je jedna od najpodsticajnijih oblika podrške umetničkoj kreativnosti. Tako se u svetu radi i danas. A to je nekada radio i Radio Beograd. Danas ne. Kulturni prostor je danas i ovde skoro virtuelan. Kompozitori grade svoje ime na sve moguče načine, boreći se protiv nezadrživih naplavina kiča.

Vaša veza sa radijom je izuzetno jaka. Vi ste se u radijsku ‘avanturu’ upustili još za studentskih dana, 1968. godine, kao urednik i autor različitih programa. Svoj rad ste započeli na Prvom, a nastavili na Drugom programu, gde ste u okviru dramskog odeljenja osnovali Radionicu zvuka, te ste kao autor i urednik ovog programa postali član „Ars Acoustic Steering Committee“ u okviru EBU (European Broadcasting Union). Upravo sva ova iskustva imala su dalekosežne posledice i na Vaš kompozitorski opus. To jedno, rekli bismo, sasvim specifično muzičko odmeravanje i promišljanje odnosa između elektronskog, konkretnog i živog zvuka (koje i danas krasi Vaš kompozitorski rukopis), a opet rukovođeno nekom „lirskom svešću o sopstvenom stvaralačkom biću i njegovim umetničkim plimama“, imalo je kreativnog odjeka u brojnim akustičkim istraživanjima, pre svega u okviru Vašeg bavljenja radiofonskom tehnologijom. U tom smislu se umetnost zvuka ispostavlja kao jedan važan album Vaših uspomena. S tim u vezi, jednom prilikom ste izjavili da su u njemu pohranjene „slike zvukova, zvučni pejzaži, horizonti onoga što se čuje ili ne čuje…“ Na koji način Vaša radiofonska ostvarenja svedoče o svim tim (muzičkim) ‘uspomenama’?
Ja sam radila u radijskom studiju pre 40 i više godina. Od tada se toliko toga promenilo. Moja lična veza sa elektronikom je započela u dramskom studiju Radija, ne u Elektronskom, tek kasnije sam se upoznala sa pionirskim elektronskim studiom na IRCAM-u gde sam provela neko vreme a onda se vratila u radijski studio. To je bio moj put.
To što sam se bavila radiofonijom je bila divna epizoda, mada je potrajala. Do jednog trenutka imala sam osećaj da se umetnost zvuka uzdiže, osmišljava, da se u tu umetnost ulivaju mnogi različiti senzibiliteti i autorska pisma i prakse, i da cela oblast raste.
Ja volim dokument, volim sve vrste ”svedoka” života – papir, sliku, fotografiju… i zvuk spada u to, i zvuk je dokument. Dokumenti su nedestilovana, sačuvana stvarnost i njen „dokazani“ supstrat.. Verovatno se to i vidi čim toliko spominjete uspomene.

Da li je moguće govoriti o nekakvom, naizgled skrivenom, tematskom krugu u Vašem radiofonskom opusu? Čini se kao da je većina Vaših radiofonskih ostvarenja protkano zvučnim tragovima gradova, a tu pre svega mislim na Lingua-Phonia-Patria (1989), Metropola tišine – Stari Ras (1992), Na putu po zemlji kamena (2000), Prvi istočni san (2006) i Istina, nije, istina … Krležini snovi (2012).
Teza o zvučnim otiscima gradova koju je postavila Ana Kotevska u svom razvoja srpske i jugoslovenske muzičke kulture i umetnosti (Muzikološki institu SANU, Beograd 11-13 decembar 2014.). i samu me je iznenadila. Ali ona je sasvim tačna. To samo potvrđuje da sam dovoljno dobro slušala svoju intuiciju. Ključne reči vezane za mene uvek bi morale biti trag i grad. I još jedna, ali neka ona sačeka neko drugo pitanje i drugi odgovor.
Da li su ti tematski krugovi skriveni, ne znam, pre bih rekla da se kod mnogih autora, pa i kod mene, vide. Ono što je sigurno, to je da teme nisam planirala. One su dolazile, same. Sada, sa distance od nekoliko decenija pokazuju se, kao da gledamo iz vazduha, ti krugovi interesovanja. I pokazuje se da oni traju, da se na njih vraćam. Sada vidim da je je jezik zvuka koji sam naučila, otvоrio vrata za obilazak sveta, gradova, postojećih i nepostojećih, zaboravljenih i uništenih mesta, da je omogućio putovanje kroz prostor, obilaženje imaginarnih, virtuelnih ili stvarnih gradova. Iza ovih naslova koje ste pobrojali stoje grad Damask (danas razrušen), grad Stari Ras (već dugo razrušen), grad Jerevan, gradovi bivše Jugoslavije. Tu bih morala da unesem još jedan naslov i još jedan grad. Delo je ”Lacrimosa” a grad Sarajevo. U trenutku kada sam radila na delu, grad je bio pod opsadom.
I u svojim instrumentalnim kompozicijama sam imala duga tematska zadržavanja, skoro tematske cikluse. Recimo, jedna tema bila je Egipat (može se naći u „Inkantacijama“, „Harmonijama“) … Dok sam živela na istoku, istočne teme su „probijale“ u muziku. „Antiohijske pesme“, „Drvo života“, „Prvi istočni san“…. Kada sam u odraslom dobu počela ponovo da čitam Andersena nastao je čitav niz dela inspirisan njime. ”Pesnik u staklenoj kutiji“, „Neobične scene na Homerovom grobu u Smirni“, „Muzika za juni“, „Pesnik na brodu“, sve do minijature za glas, klavir i flautu, „Andersenu s ljubavlju“.

Da li su i na koji način Vaši stavovi o savremenim i opštim društvenim, političkim i filozofskim temama ‘upisani’ u Vaša radiofonske kompozicije. Rekla bih da je delo Lingua-Phonia-Patria ‘svedok’ dekonstruisanja lingvističke složenosti jedne zemlje, ali i svojevrsna polifonija kompozitorskog, estetičkog i etičkog izražavanja i angažmana. S tim u vezi, da li je moguće govoriti i o svojevrsnom približavanju radiofonskih ostvarenja Vašim esejističkim i književnim radovima?
Verovatno da jeste. Ali, ja se teško i nerado osvrćem, mada kufer iskustva nosim stalno sa sobom. I danas se pitam, zašto sam, ako sam već htela da se oprostim od zemlje koja je umirala, zašto sam izabrala taj najteži mogući put i upotrebila materijal koji nema izrazita emotivna svojstva. Reči koje su korišćene kao osnovna gradja/ton te kompozicije, imale su samo vokalnu i semantičku vrednost. A ja sam ipak htela da ispričam nešto krajnje emotivno a to se dogodilo kroz „muziku“ glasova: dečjih, ženskih, horskih, monaških, kroz tembr, boju, vibrato, bezazlenost, glasnost, kroz uzvike, urlanje grupe… dakle, neko je tu ipak „pevao“!
A dok smo radili u studiju, napolju se valjala istorija, bile su demonstracije, glasovi, galama.

Takođe, jedan od važnih činilaca Vašeg celokupnog umetničkog lika jeste verbalni jezik, čiji se status i funkcija, kao i priroda njegovog uodnošavanja s muzikom razlikuju od dela do dela. Tako je, na primer, u Običnim razgovorima jezik istovremeno suštinski prisutan, ali i fundamentalno odsutan. Ka jeziku kao sredstvu ljudske komunikacije referira naziv kompozicije, tako da on, budući da je deo naslova, postaji i, kako sami naglašavate, „deo smisla dela [...] ključ za razumevanje i, u nekom smislu, pozicija sa koje se pristupa delu“; pak, u jednom drugom ostvarenju – Nad vodom, verbalni jezik je zastupljen u samoj medijskoj strukturi dela. Da li je, uzimajući u obzir ovu razliku (u statusu i funkciji verbalnog jezika), odnos jezika muzike i verbalnog jezika u Vašem opusu, moguće tumačiti kao, sasvim specifičnu, „jezičku igru“?
Ja sam odabrala da se služim sa više jezika. I da pišem (reči) i da komponujem (muziku i zvuk). Oni koji su čitali moje knjige rekli su, ili napisali, da se iz srukture teksta vidi da sam kompozitor. Kažu da se to vidi iz prirode mog narativa i načina na koji se strukturiše materijal. Za govorni jasni diskurs sam čvrsto vezana. I za apstraktni jezik muzike sam opet veoma vezana. Dakle, dvorstuko, isprepletano, povezano. Što više vreme odmiče sve manje mogu da dam prednost jednom od njih.
I tačno je da tekst probija kroz muziku stalno, bilo da je tekst koji se govori, ili tekst koji se izgovara šapatom, ili tekst koji se peva, tekst koji se nevidljivo ušiva u muzičko ruho – kao u postavu kaputa…. ili se prosto vidi kroz naslov dela. Da li ću smisliti još nešto? Mislim da da. Upravo smišljam.

O muzici kao o jednoj „ogromnoj, složenoj, sveukupnoj, zbirnoj pojavi, bez velikog pojmovnog cepanja na delove, grupe, vrste, pravce, stilove, žanrove, teoriju, istoriju, formu [...]“, o njoj kao o „ukupnosti zvuka i zvučanja, beskonačnom i bezgraničnom, a istovremeno basnoslovnom i efemernom“, pisali ste u svojoj knjizi Muzika od ma čega (2010). Gledajući na muziku kao na „ogroman, od života nerazdvojiv deo čoveka“, dolazi se do zaključka da ne postoji (a pretpostavimo da nije ni postojao) narod bez muzike i jezika. S tim u vezi, da li je jezik muzike za Vas onaj najdirektniji jezik koji bez posrednika/prevodioca uvek razumemo? Drugim rečima, da li je jezik muzike univerzalni jezik?
Trebalo bi da odgovorim da, naravno, jezik muzike jeste univerzalan. Ali on nije uvek i razumljiv. Neki od drevnih pisama se više ne mogu pročitati. Neke od monodijskih antifona jermenske muzike danas se ne mogu pročitati. Postoje istorijski momenti kada se jezici izgube. U njima ostane zarobljen i jezik i značenje i poruka. Ali postoje i oni drugi momenti, kada se kôd za “čitanje” odjednom otkrije.
Dakle, ne samo da je univerzalan nego je na neki način i večan. Čak i ako tokom nekog vremena ostane zaključan, hiberniran.

Razgovor sa kompozitorkom Ivanom Stefanović
vodila Ivana Petković, muzikolog

Ivana Stefanović