Nagrada Grada Beograda za 2016 Jugoslavu Bošnjaku

datum slika april 13, 2017

Obrazloženje predloga za Nagradu koje je u ime Udruženja pisala Zorice Premate i osvrt Nede Kolić na nagrađeno delo

Образложење предлога за Награду Града Београда

Свемир (4 симфонијске слике) Југослава Бошњака

Југослав Бошњак, рођен 1954. године, дипломирао је и магистрирао на Катедри за композицију и оркестрацију Факултета музичке уметности у Београду у класи проф. Рајка Максимовића. Већ је својим дипломским радом, симфонијском сликом “Алеф” из 1981. године, скренуо пажњу стручне јавности и био награђен Студентском октобарском наградом. Његов магистарски рад, такође једноставачна симфонијска слика “Тибетанска књига”, добио је награду из фонда “Василије Мокрањац” као најуспелије магистарско остварење у области музичке уметности 1988. године.
Бошњаков стил трасиран је већ композицијом “Алеф”, коју карактеришу сочан и бујан оркестарски звук, висок и таласаст емоционални тонус и неоромантична беседа амалгамирана повременом применом оштријих сазвука и фовистичког колорита. Тада се формирало и Бошњаково усмерење ка ванмузичким садржајима, односно, ка ванмузиком програму који, у традицији позних романтичара, композитор богато осликава својом колоритном и вештом оркестрацијом.
Крајем 80-их, Бошњаков стилски језик се лако утопио и уклопио у тада актуелан постмодерни музички говор његове генерације стваралаца, као паралелно развијање једног еклектичког звучног писма које стреми ка високим емоционалним амплитудама музичке беседе и готово натуралистичким звучним сликама и метафорама, што је произвело оркестарски звук богатог колорита и јасне и прегледне драматургије. Такав музички ток слушаоца стално позива на двоструко праћење: емоционално и страствено слушање али и “визуелизацију” звучне беседе где се тонска слика намеће и уху и оку. (Чулна синестезија је неоспорна карактеристика Бошњаковог звука било да је реч о његовим најуспелијим, оркестарским остварењима као што су “Алеф”, “Тибетанска књига” или “Увертира 1453”, било да слушамо његов Концерт за клавир и гудаче, било да су пред нама његове необичне ораторијске или хорске композиције “Откривење Јованово” за хор и трубу, “Јеванђеље по Марку” за сола, хор и симфонијски оркестар, “Три сна” за сопран, харфу и гудаче, или музика за два балета, “Озирис и Изида” и “Краљева јесен”. Овом свету визуелне атракције звиком великог оркестра придружила се, недавно, и симфонијска фантазија „Свемир“.)
Досадашњи опус Југослава Бошњака показује кругове интересовања укорењене у космогонијским митолошко-ритуалним садржајима: како је настао и како постоји космос, свет, људски род и његова филозофија и религија. Од Борхесовог мистичног „Алефа“, преко будистичких ритуала „Тибетанске књиге“, старогрчке легенде о Химери, мита о Озирису, па до библијских митова у јеванђељима и српских националних наратива. То су ванмузички садржаји који треба да „сакрализују“ музику која, говорећи о „светом“ и сама треба да постане „света“. Можда је баш избог тога несвесно и одабрана широка стилска матрица романтизма, када је композитор био „свети“ човек, надчовек, а музика у стању да постане „уметничка религија“ човечанства. Баш је у романтизму оркестарски звук нарастао до парадигме стила и постао толико моћан да је успевао да парира неуметничком свету који се у њему огледао и тако бивао усисан у свепрожомајући свет уметности.
У Бошњаковог стваралачкој митологији – оркестар је митско божанство које твори свет. У том онтолошко-филозофско-естетском смислу, за Бошњака је компоновање космогонијски ритуал, процедура којом се свет у себи самом наставља и траје, ритуал којим се потврђује његова смисленост.
То је религијски концепт самог композитора који кроз музику разумева свет.
Најновије Бошњаково остварење, симфонијска фантазија „Свемир“ такође реконструише идејну, садржајну, па и изражајну артикулацију романтизма, преломљену кроз унутрашњи „разговор“ музике са сопственим стилским кодовима и синтаксичким аертефактима. У том смислу је аутор постигао спектакуларност звука, блиставу изражајну пиротехнику и виртуозитет оркестарског писма које су за дивљење. Гравитациона поља ове звучне васионе су акордске структуре које анкерују временске координате четири јасно предочена унутрашња одсека композиције. Од тих вертикала се „плете“ богата мрежа унутрашње окрестарске фигурације, раскошно комешање и фрикција звучне масе, односно, „говор музике“ која саопштава свој трансалегоријски садржај. Ту богату живост остварују репетитивне структуре разрађених унутрашњих мрежа фигура, мрежа које и јесу композиција сама. Уместо тема – ту је свега пар мотива, а остало звучно ткиво су педали, развијена и полиритмички разиграна остината, траке фигурација, „флоскуле“ – инструментални упади светлуцавих, зрнастих и паперјастих садржаја… Време – односно музика – се понаша као простор свемира: сабија и распоређује по јасној решетки субординације разне звучне објекте „нижег реда“: прашину, камење, планетоиде, односно, педале фагота и контрабаса, ритмизоване фигурације гудача, смирене флоскуле звона, трење удатаљки, урлике тромбона…
Ова пребогата партитура, како је то чест случај у свету уметности, говори највише баш о унутрашњем свемиру њеног аутора, сведочи о напору да се наш живот, сада и овде, симболисан као свемир, као васколики неред у коме ентропија незаустављиво расте, превазиђе вишим редом и правилима уметничког стварања.

Зорица Премате

Neda Kolić
Svemir (4 simfonijske slike) Jugoslava Bošnjaka

(izlaganje na Tribini Novi zvučni prostori održanoj 3.marta 2016. godine u sali Udruženja kompozitora)

Ja bih svoje izlaganje započela citatom Pavla Stefanovića:
„Bez svih drugih, vanmuzičkih naših iskustava o stvarnosti i svetu, mi kroz samu, usamljenu muziku zaista ništa ne bismo mogli spoznati. Muzika je baš tako i nastala što je čovek mislio i osećao i nečem stremio, i što je takav kakav je, malen i velik, uspavan i budan, Faust i Prometej, (….) i u svoje ćudljive i bezazlene ili napregnute kombinatoričke igre sa tonovima čitavo svoje ljudsko biće uselio (…)”
Sam programski naslov ovog dela izaziva, verovatno, u svima nama istu vanmuzičku asocijaciju – na svemir, kosmos koji nas okružuje, u kojem se nalazimo (što je i vizualizovano u videu koji prati kompoziciju). Međutim, način na koji ga doživljavamo, sagledavamo, promišljamo, razumevamo, razlikuje se kod svakog od nas. Mi to činimo na osnovu našeg unutrašnjeg osećaja, stečenog znanja, iskustava koje Stefanović pominje. Stoga, nas naziv kompozicije može na trenutak izmestiti izvan muzike – i podstaći da nad muzičkom podlogom duboko razmišljamo o metafizičkim, neobjašnjivim i izvanmuzičkim fenomenima; ili nas, pak, može, ‘uvući’ unutar kompozicije i navesti nas da se zapitamo: da li je delo svojevrsna zvučna slika, kompozitorova reprezentacija kosmosa, ili pak, zvučanje autorovog unutrašnjeg, duhovnog svemira, odnosno kompozitorovog jedinstvenog muzičkog svemira? Ovim delom Jugoslav Bošnjak ponudio nam je bezbrojne mogućnosti tumačenja.
U komparaciji sa shvatanjem svemira, (nepreglednog prostranstva koje nas okružuje i u kome jesmo), kao vremenskog i fizičkog prostora ispunjenog energijom, materijom, galaksijama koje su sačinjene od mnoštva nebeskih tela – planeta, zvezda, satelita, kometa, meteora… Bošnjakova orkestarska kompozicija Svemir, napisana kao svojevrsna simfonijska poema, podeljena u četiri segmenta, odnosno četiri slike (ili je možda u ovom kontekstu bolje reći četiri galaksije?) koje se attaca nadovezuju jedna na drugu, mogla bi se razumeti kao specifičan muzički (vremenski) prostor gde bi svaki orkestarski instrument imao ulogu pojedinačnog nebeskog tela.
Nikola Tesla je bio uveren da je kosmos objedinjen i u dihovnom i u materijalnom pogledu, a Pitagora je smatrao da je otkrivanje beskonačnog (dakle duhovnog), u konačnim oblicima stvaranja (materijalnom), moguće jedino kroz muziku, za koju je verovao da izražava upravo kosmičku harmoniju, što je i iskazao kroz ideju o Muzici Sfera (koju je Johanez Kepler potom razradio u svojoj Harmoniji sfera krajem 17. veka). Pitagora je, još u V veku p.n.e. zapisao je da „čovekov duh u sebi nosi nevidljivu aktivnu energiju, čije je poreklo u kosmičkom fluidu – a to je astralna svetlost koja se kreće”; a materija jeste izraz različitih vidova te svetlosti, fuzija energije, kosmičkih čestica koje se spajaju formirajući zvezde, a potom se ponovo razdvajaju i nestaju, pucaju i time započinju ponovnu evoluciju.
Kao ta aktivna energija u Svemiru Jugoslava Bošnjaka mogla bi se razumeti njegova harmonska osnova. Naime, kompozitor je harmonsko jezgro dela “izgradio” od 4 akorda (1) C-DIS-E-G-AS-(H), 2) CIS-E-F-GIS-A-(C), 3) D-F-GES-A-B-(CIS), 4) DIS-FIS-G-AIS-H-(D)). Zajedno, tonovi ovih akorada grade hromatsku skalu od svih 12 tonova, čitanih naviše i naniže od tona C, a pomenuti akordi izvučeni iz hromatske osnove, izgrađeni su na osnovi izabranog intervalskog modela, odnosno smenom stepen i po-polustepen između tonova. Ovo je veoma interesantno kada na umu imamo kosmičku harmoniju, odnosno harmoniju sfera, budući da se hromatska skala u teoriji i istoriji muzike sagledava, prema Gostuškom, kao „evolutivna projekcija alikvotnog reda” koji se nalazi u samoj biti zvuka, kao njegova akustička građa, a Hindemit hromatski materijal čak i naziva „zvučnim univerzumom”. Tonovi od kojih je izgrađen ovaj „zvučni univerzum” jesu one ‘kosmičke čestice’ koje svojim treperenjem pokreću svoje ‘materijalno okruženje’ – instrumentarijum, na koje će se treperenje preneti stvarajući (sada već kompleksne) ‘zvučne’ talase – naizmenične slojeve sabijenih i razređenih čestica, koji će potom doprineti smenjivanju čitavog zvučnog prostora kompozicije.
Tu vibraciju čestica, prema Pitagori, kao „perkusiju koja vodi evoluciji što se odvija putem inteligibilnih zakona”, Jugoslav Bošnjak muzički je dočarao na samom početku kompozicije upravo u perkusijama. ‘Udari’ zvona, značajan su zvučni signal, budući da će se u toku kompozicije javljati kao most koji povezuje dve slike, odnosno, najavljuje ‘ulazak’ u narednu ‘muzičku galaksiju’.
Ove tonske/kosmičke čestice, kompozitor je ‘razlagao’ na različite instrumente, a one su, svaka prema tipu instrumenta, njegovom tembru, “vibrirale i rezonirale različito”. Svemir i počinje specifičnim punktualistički oblikovanim zvukom – izlaganjem nekoliko tonskih čestica u deonicama zvona, marimbe i čeleste, na fonu kontrabasa, da bi se potom pojavile u deonici bas klarineta, prvih violina, violončela, klarineta, engleskog roga, flauta, drugih violina, viola, kontra fagota i tako dalje. Na ovaj način, spajanjem čestica, pre svega po koloritu, dakle poentilističim grupisanjem hromatskog totala, ne samo u vertikalnom, nego pre svega u horizontalnom prostoru (dakle, u vremenu), Bošnjak je na gradacionoj liniji stvarao slojevitu kolorističku zvučnu atmosferu koja će dominirati delom.
Međutim, ova početna organizacija tonskih čestica nije bitna samo u kolorističkom aspektu, već ona otkriva i gradivni/motivski/formalni potencijal. Naime, kompozitor u linearnom toku, a potom i vertikalno, ‘slaže’ čestice na osnovu njihovog (unapred osmišljenog) intervalskog odnosa – u4 naniže, m2 naniže, m3 naniže,… Istovremeno, autor je unutar instrumentalnih deonica, svakoj tonskoj/intervalskoj čestici dao i ritmičku komponentu, kao projekciju različitih vibracija svojstvenih različitim instrumentima. Na taj način Bošnjak je generisao nekoliko motiva koji će kroz kompoziciju egzistirati kao “nebeska tela” – triolski pokret naniže sa odnosom tonova prema obrascu stepen i po-polutepen, ritmički obrazac osminska triola-kvintola-novetola na jednom tonu i za dužinu prve triole iščašena imitacija za malu sekundu naniže u pratećem instrumentu, glissando i arpeđo (pre svega u deonicama čeleste i harfe, kao i u korpusu drvenih duvačkih instrumenata)… a potom će ‘ova nebeska tela’ mnogostrukim ponavljanjem ritmičko-melodijskih obrazaca, postupkom ‘varijacionog razlistavanja’ inicijalnog motiva tembrovski, kroz pokret, stvarati specifičan kontinuirano vibrirajući astralni fluid. Slušanjem, intencionalnim auditivnim praćenjem svih dinamičkih, agogičkih, tembrovskih promena ovih motiva u Svemiru, kao nosilaca identiteta dela koji skrivaju potencijale one prvobitne energije, mi, zapravo, i sami postajemo deo te energije. I toga postajemo svesni tek kada na samom kraju četvrte slike ponovo zazvuče zvona, kada se već u prvim taktovima Kode prizove ona mistična, prigušena, atmosfera sa početka kompozicije.
I kao što su ovi poslednji taktovi ispraćeni videom u kojem čovek stoji sam i posmatra nebo puno zvezda, možda i ovu kodu možemo razumeti kao simbol čovekove zagledanosti u nepoznato, u svemir, i njegov ponovni povratak u srž svog duhovnog svemira, začaranog prostora ispunjenog uvek iznova postavljenim pitanjima na koja još niko nije dao odgovor. Jedno je sigurno – svemir ne miruje! I dok smo još u potrazi za njegovim metafizičkim skrivenim tajnama, muzički Svemir Jugoslava Bošnjaka nam se obraća, i to zvuči sveprožimajuće i snažno!