Salvatore Šarino (1947, Italija) je rano sazreo kao muzičar – samouk. Počeo je da komponuje sa dvanaest godina, pod mentorstvom Antonija Titonea (Antonino Titone). Kasnije je učio kod Turija Belfjorea (Turi Belfiore), kada je upoznao Franka Evanđelistija (Franco Evagelisti). Prvo javno izvođenje jednog od njegovih dela desilo se 1962. godine, tokom održavanja četvrte po redu internacionalne Nedelje nove muzike u Palermu. Ipak, Šarino smatra da njegova muzika nastala između 1959. i 1965. godine pripada nezrelom periodu vladanja zanatom.

Po završetku njegovih klasičnih studija, preselio se u Rim, a potom u Milano. Dugi niz godina živi u gradu Ćita di Kastelo. Osvojio je brojne internacionalne nagrade za kompoziciju. Između 1976. i 1996. godine podučavao je na Konzervatorijumu u Milanu, Peruđi i Firenci i držao je majstorske kurseve. U periodu od 1978. do 1980. bio je umetnički direktor Opere u Bolonji. Komponovao je dela za Teatar milanske Skale, Italijansku radio-televiziju, festival Maggio Musicale Fiorentino, Venecijanski bijenale, Teatar La Feniče, Opersku kuću u Đenovi, Arenu u Veroni, Festival delle Nazioni, kao i za festivale u Švecingenu, Vitenu, Salcburgu, Wien Modern, Wiener Festwochen, Berliner Festspiele Musikbiennale, Holland Festival, Konserthebau, te Londonski simfonijski orkestar i mnoge druge muzičke institucije u Italiji i inostranstvu.

Quaderno di strada
Svirati ovu muziku znači, pre svega, ponovo otkriti moć sugestije. Naravno, tu se još broji vaša formalna perfekcija, traženje boje zvuka, originalnost. To daleko prevazilazi, kako bar ja mislim, normalnu izražajnost notnog teksta. Mi ćemo biti vođeni od muzike sve do praga tišine, gde se naše uho izoštrava i gde se duh otvara za svaki doživljaj zvuka, kao da ga prvi put čuje. Na taj način čujnost je obnovljena, a samo slušanje postaje emocionalni događaj.

Da li jedno takvo iskustvo treba da označimo kao direktnu (ili duboku) komunikaciju? Ne želeći da se vraćamo na Orfeja i mitsko poreklo muzike, moramo ovde pomenuti discipline, koje su danas daleko udaljene od nauke o muzici: psihoakustiku, terapiju muzikom i studije o jeziku životinja. Svrha jedne beležnice je sama sobom određena: ona je tu da se puni rečima i znacima. Ili: kad čovek otkrije svet, on odluči da jedan mali deo toga zadrži za sebe, zatvara beležnicu i ostavlja je po strani. Iz ruševina izgubljene celine nastaju novi odnosi, vode drugi putevi. Iz toga ja crpim sredstvo za stvaranje svoje muzike, i naslov nad kojim se toliko ljudi prenerazi. Ja posedujem mnogobrojne deope sa tekstovima, depoe sa naslovima. Ono što ja skupljam nema samo književno poreklo, ono stiže i iz područja usmenog, kao i sa natpisa i grafita sa zidova.

Moja beležnica me prati i dopunjuje se metaforom putovanja. Mi možemo podleći grešci i pomisliti da nas ta metafora svuda sledi. Ne! Mi smo, možda, njena senka. Delo Quaderno di strada je posvećeno Otu Kacamajeru (Otto Katzameier) i bečkom Klangforum-u.

Salvatore Šarino
Sa italijanskog prevela Mirella Stefani.