Mirela Ivičević (1980, Hrvatska) studije kompozicije završila je u Zagrebu u klasi Željka Brkanovića, a postdiplomske studije medijske kompozicije i primenjene muzike u Beču, gde trenutno živi i radi. Autor je akustičkih, elektroakustičkih i intermedijalnih dela, zvučnih instalacija, muzike za film i pozorište, kao i jedne opere (Za tri lipe / The Three fair lady Opera, Muzički Biennale Zagreb 2007). Bez obzira na zvučni izvor koji koristi, njeno primarno interesovanje usmereno je ka istraživanju narativnih, kao i subverzivnih mogućnosti zvuka. Njena dela izvođena su u Evropi, Aziji i Americi, na festivalima Wien Modern, Gaudeamus Music Week, ISCM World New Music Days itd. Dobitnica je, između ostalih, Rektorove nagrade (Phantom no. 3, za simfonijski orkestar, 2004), nagrade „Theodor Körner” (Ace of diamonds, za orkestar, 2010), nagrade „Rudolf Matz” Hrvatskog udruženja kompozitora (2010), kao i nagrade Wiener Jeunesse Kammerchor i ISCM Austria za muzički teatar (Gender) Bender 9,99 (2011). Od 2009. zajedno sa kolegom saksofonistom Gordanom Tudorom vodi festival savremene muzike Dani nove muzike u Splitu.

Dominosa ADHD: Haute Couture
Žerar Grize, kompozitor čija mi je muzika zapravo prilično draga, jednom je navodno izjavio da smo mi kompozitori samo „muzičari i naš model je zvuk, ne literatura, zvuk, ne matematika, zvuk, ne teatar, vizualne umetnosti, kvantna fizika, geologija, astrologija ili akupunktura.” Super. Ali! Ako je unutrašnja konfiguracija zvuka jedino što nas pri stvaranju interesuje, da li bi uopšte trebalo da dozvolimo da nas nazivaju umetnicima? Jer, kad je Adorno pozvao na odustajanje od „obmane zvane harmonija, koja u svetlu naše, ka katastrofi srljajuće stvarnosti postaje neodrživa” prilično sam sigurna da time nije hteo da kaže: zamenimo postojeći način komponovanja, očigledno neadekvatan za refleksiju stvarnosti, novim, jednako tako nerefleksivnim, samo drugačijim, čisto eto, promene radi. U tom slučaju, to nije ništa drugo do isticanje pukih ličnih zvučno-estetskih preferencija, što nas, ’ozbiljne’ kompozitore u potrazi za najuzbudljivijom zvučnom bojom, ne razlikuje od likova poput Herbija fon Karajana iz 1944. godine ili nekog, „tako užasno površnog” modnog dizajnera u potrazi za savršenom tkaninom i bojom za kolekciju proleće/leto 2012, kojima bismo sa našeg akademskog pijedestala osporili pravo na ’nadimak’ umetnik. Ili, u kontekstu Danteove rečenice „najvrući deo pakla neka bude rezerviran za one koji su zadržali svoju neutralnost u doba moralne krize”, ako bi taj pakao zaista i postojao, postavlja se pitanje koliko sedišta bi bilo tačno rezervisano za savremene kompozitore bezbrižno zaigrane seciranjem zvučnih iznutrica dok se svet oko njih raspada?
Komponovanje novog dela za koncert u Brazilu, zemlji sa jednom od najviših stopa turizma vezanog za dečiju prostituciju, nateralo je umetnika u meni da postavi sva ova pitanja. I dobro je da je tako, rekla bih. U kompoziciji pevačica ima dve uloge, onu ’muzičkog Karla Lagerfelda’, kritički nastrojenog prema zvučnom materijalu koji ansambl nudi njegovom uhu, te onu naratora koji komentariše ’muzičkog Karla Lagerfelda’, odnosno njegov način razmišljanja.