Đorđe Marković (Srbija) studira kompoziciju na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, u klasi prof. Zorana Mulića. Osnivač je više eksperimentalnih sastava sa kojima istražuje organizaciju zvuka, nestandardno korišćenje konvencionalnih instrumenata i kolektivno-stvaralački proces. Više godina je radio kao novinar u dnevnim novinama Građanski list i muzičkoj redakciji Radio Novog Sada. Završio je studije filozofije. Povremeno radi kao novinar i piše eseje o muzici. Dobitnik je nagrade „Rudolf Bruči” koju dodeljuje Akademija umetnosti u Novom Sadu. Njegova značajnija dela su: Gudački kvartet br. 1, Klavirski trio br. 1, Duvački kvintet br. 1, Pet prelida za gitaru, Pulsar za dve gitare, Pulsar za klavir, … za 13 gudača, … za hor, Figura A za elektroniku, Berešit, komad za dvanaest pevača, Re-Cycle Cage, kompozicija za vibrafon, 4 do 6 radio aparata i četiri električne gitare.

Ta ljubav, solo pesma za bariton, klavir i kalimbu pisana je na stihove Žaka Prevera, tačnije na njihov prevod s francuskog Miroslava Karaulca. Kao i u mnogim Preverovim pesmama i u ovoj poetska tvorevina narasta polaganim tkanjem svojevrsne deklamatorne narativnosti čije osnovno sredstvo izraza počiva na muzičko-asocijativnom parametru. Njen muzički tok realizuje se kao postupni, fino gradirani krešendo što je ujedno i osnovni zadatak koji je ovakav jedan tekst stavio pred kompozitora koji se namerio da ga ozvuči a da mu ništa suvišno ne doda (ili oduzme). Dakle, muzika je u potpunosti izvedena iz teksta. Njeno oblikotvorno načelo, kako je već rečeno, jeste dug i postepen rast koji završava takoreći eksplozijom na čijim se rubovima poslednji stihovi izgovaraju kao ključ celine toka. Deonice glasa i klavira izlažu se dinamički sinhrono ali registarski u suprotnim smerovima, dok deonica kalimbe predstavlja zasebno muzičko vreme koje, dolazeći do izražaja na krajevima dela, uokviruje njegovu celinu.