Tatjana Milošević (1970, Srbija) je diplomirala i magistrirala na Odseku za kompoziciju Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu u klasi prof. Zorana Erića, gde radi kao docent na istoj katedri. Usavršavala se na majstorskim kursevima kod Ligetija, Pendereckog, Fernihaua, Štokhauzena, Andrisena i dr. Sarađivala je sa renomiranim ansamblima kao što su Het trio (Holandija), De Ereprijs (Holandija), Creo (SAD), Intercontemporain (Francuska) itd. Kompozicije su joj izvođene na značajnim festivalima i koncertima savremene muzike u skoro svim zemljama Evrope, SAD, Južnoj Koreji i Srbiji. Boravila je na Univerzitetu The Old Dominion u Norfolku kao gostujući profesor (2011). Iste godine učest vovala je i u multimedijalnom projektu Waterproof, ostvarenom pod pokro viteljstvom UNESKO-a, u okviru kojeg je izvedena i objavljena na kompakt disku elektronska kompozicija Tribute for Fort Honswijk. Po narudžbini Dansacademie Arnhem napisala je balet CoinciDance koji je na festivalu Groeten uit Arnhem izveo ansambl De Ereprijs. Bila je predavač i član žirija na kursu 15. Susreta mladih kompozitora u Apeldornu (2009). Dobitnica je više inostranih i domaćih nagrada.

Dva lica
Večno vraćanje istog jeste beskonačno ponavljanje koje sve konačnosti guta i ponovo vraća u sebe. U tom smislu, prema Ničeu, odnos volje za moć i večnog vraćanja istog, jeste odnos konačnog spram beskonačnog. Pojam beskonačnog u njegovoj filozofiji već smo odredili kao stalnost ponavljanja. Nameću se odmah pitanja kako je Niče shvatio pojam stalnosti; na koji način je izveo učenje o večnom vraćanju istog. Radi bolje eksplikacije samog problema biće protumačen poznati odeljak u knjizi Tako je govorio Zaratustra naslovljen „O priviđenju i zagonetki”. Patuljkovim olovnim mislima Niče suprotstavlja svoju „bezdanu misao”.
„Pogledaj ovu kapiju! Patuljče!’” nastavih da govorim: „Ona ima dva lica. Dva se puta ovde stiču: njih još niko nije prešao do kraja. Ova duga ulica što vodi natrag: ona traje celu večnost. A ona duga ulica što vodi napred – to je druga večnost! Ti putevi protivreče jedan drugom; prosto se udaraju glavama: a ovde, kod ove kapije, sastaju se. Ime kapije piše: ’Trenutak’”.
Ovim Niče jasno ukazuje na beskonačnost oba vremenska puta, i onog koji vodi nazad („ona traje celu večnost”) i onog koji vodi napred („to je druga večnost”). Do sadašnjeg trenutka proteklo je beskonačno vreme, a još jedno beskonačno vreme stoji ispred čoveka. Time polaznu tačku u Ničeovom shvatanju vremena sačinjava pravolinijsko vreme koje se prostire unazad i unapred; on ukazuje na dvostruku večnost vremena. Večnost ili beskonačnost prošlog pokazuje da se sve već moralo dogoditi, što se uopšte može dogoditi; da ona ne može biti nedovršena. Isto tako, večnost ili beskonačnost budućnosti, zahteva prolaženje svega onoga što se već dogodilo u prošlosti. U tom pogledu Niče naglašava da u prirodi, i u ljudskoj istoriji, nema ničeg novog. Svet predstavlja jedan beskonačan lanac uvek istih događaja koji se nebrojano puta ponavljaju.