Stiv Rajš (1936, SAD) je diplomirao filozofiju na Kornel univerzitetu 1957. godine. Sledećih nekoliko godina učio je kompoziciju kod Hola Overtona, a od 1958. do 1961. godine i na Džulijard školi za muziku sa Vilijamom Bergsmom i Vinsentom Persiketijem. Master studije završio je na Mils koledžu, 1963, gde je radio sa Lučanom Beriom i Darijusom Mijoom. Tokom leta 1970, kao stipendista Instituta za internacionalno obrazovanje, učio je sviranje bubnjeva pri Institutu za afričke studije Univerziteta u Akri (Gana). Tokom 1973. i 1974. godine proučavao je balinežanske gamelan ansamble i muziku u Američkom udruženju za istočnjačke umetnosti u Sijetlu i Berkliju. U periodu od 1976. do 1977. proučavao je hebrejske kantilacije. Godine 1966. osnovao je sopstveni ansambl, najpre sastavljen od tri muzičara, da bi njihov broj ubrzo narastao na osamnaest i više izvođača. Od 1971. Stiv Rajš i muzičari učestalo nastupaju širom sveta. Rajš je dobitnik Gremi nagrade za najbolju savremenu kompoziciju, 1990. godine, za delo Different Trains koje je snimio Kronos kvartet za kuću Nonesuch. Drugu Gremi nagradu dobio je 1999. godine za delo Music for 18 Musicians, koje je takođe objavila ista produkcijska kuća. U junu 1997, povodom proslave njegovog 60. rođendana, ova kuća realizovala je retrospektivno izdanje Rajšovih dela na deset kompakt diskova. Dobitnik je i „Šuman” nagrade Kolumbija univerziteta (2000), Preamium Imperial Award za muziku (Tokio, 2006), Polar Prize Kraljevske švedske akademije za muziku (2007), Pulicerove nagrade za muziku, za delo Double Sextet (2009). Tokom proteklih godina, Rajš je dobio narudžbine od: Barbikan centra iz Londona, Holandskog festivala, Simfonijskog orkestra San Franciska, Bečkog festivala, Bruklinske akademije za muziku za gitaristu Peta Metinija, Zapadnonemačkog radija iz Kelna, Kronos kvarteta, festivala D’Automne à Paris, povodom dvestote godišnjice od Francuske revolucije, itd. Njegovu muziku izvodili su vodeći orkestri i ansambli širom sveta, uključujući Londonski simfonijski orkestar, Bostonski simfonijski orkestar, Simfonijski orkestar San Franciska (dir. Majkl Tilson Tomas), Njujorška filharmonija (dir. Zubin Mehta), ansambl Modern (dir. Bredli Lubman), ansambl Interkontemporen (dir. Dejvid Robertson), Simfonijski orkestar Sent Luisa (dir. Leonard Slatkin), Simfonijski orkestar Bi-Bi-Sija (dir. Peter Etvoš), i dr.

Eight Lines za kamerni orkestar (1983)
Kompozicija Eight Lines ima pet odseka, od kojih su prvi i treći slični po pokretnoj deonici klavira, figurama koje donose violončelo, viola i bas-klarinet, dok se sličnost između drugog i četvrtog ogleda u duže držanim tonovima u deonici violončela. Peti, poslednji odsek se zasniva na kombinovanju ovih materijala. Prelazi između odseka se odvijaju veoma ’glatko’, sa nekim preklapanjima, pa je ponekad teško reći gde se jedan odsek završava, a gde drugi počinje. U prvom, trećem i petom odseku postoje nešto duže melodijske linije u deonici flaute i/ili pikola. Ovo interesovanje za duže melodijske linije sačinjene od kraćih paterna zajedno nanizanih ima korene u Rajšovoj ranijoj muzici, kao i njegovom proučavanju kantilacija.