Antonio Korea (1982, Kolumbija) studirao je klavir kod Manfreda Gerharda na Univerzitetu u Kauki (Universidad del Cauca, Kolumbija), a potom i kod Radostine Petkove na Univerzitetu u Bogoti (Pontificia Universidad Javeriana). Kao izvođač, solista ili član ansambla Als Eco čiji je jedan od osnivača, Korea se najviše interesuje za interpretaciju eksperimentalne muzike. U Kolumbiji, Čileu, Argentini i Urugvaju premijerno je izvodio dela: Mortona Feldmana, Simeona ten Holta, Juđija Takahašija, Dejvida Langa, Filipa Glasa, Jakoba ten Veldhuisa, Marka Melitsa, Franciska Polonija, Karlhajnca Štokhauzena, Hesusa Pinzona, Luja Andrisena, Terija Rajlija i dr. Njegove kompozicije, opisane kao „jedinstveni, odmereni prelepi spontani ’crteži’ koji potiču iz uma potpuno svesnog sopstvene povezanosti sa američkom eksperimentalnom muzičkom tradicijom”, izvođene su u Bogoti, Argentini, SAD, Francuskoj, Španiji i Holandiji. Korea je šef Eksperimentalnog muzičkog studentskog ansambla i čest gost kao predavač na Forumima kompozitora pri univerzitetu Pontificia Universidad Javeriana.

Should I care where are you from? (Zar je važno odakle si?) za sintisajzere i field recordings (2013)

Delo je pisano na zahtev LP dua i posvećeno je Sonji Lončar i Andriji Pavloviću.

Da li je zaista toliko važno stvoriti kolumbijsku kompoziciju, kolumbijsku skulpturu ili sliku? Šta to uopšte znači? Kako to radiš, tako što se vraćaš onome što se najčešće naziva „korenima”? Da li je to jedini mogući način? Zahvaljujući, velikim delom, mojoj porodici nisam bio vaspitavan da razmišljam u terminima nacija, već u terminima ljudske vrste kao celine. Moj otac je govorio da je korenje za drveće, a ne za ljude: „Ako želiš da čitav svoj život provedeš u jednom mestu, onda brini o svojim korenima”. Sve to sam imao na umu stvarajući ovu kompoziciju, kao i upotrebu ’terenskog snimka’ kolumbijskog okruženja načinjenog sa balkona mog stana, u Bogoti, prestonici Kolumbije. No, da je ovaj snimak zabeležen na bilo kom drugom mestu u svetu i dalje bi dao veoma sličan rezultat. Pored toga, prisutno je neizbežno osećanje žudnje za nečim ličnim kao što su zvukovi koje svakodnevno čujem (i određene misli i sećanja koja su za njih vezana) kada u svom stanu pišem ovaj muzički segment namenjen izvođenju u krajevima koji su veoma udaljeni od mog staništa, pred nepoznatom publikom, u nepoznatoj zemlji koja sluša moje zvučno okruženje. Naziv dela referira na činjenicu da je jedna od poslednjih stvari koje primetim kod drugog ljudskog bića njegovo ili njeno poreklo. Uopšte mi nije bitno što su moji prijatelji Sonja i Andrija iz Srbije i nadam se da i njima nije važno što sam ja iz Kolumbije. Naša humanost i mnogi drugi aspekti naše ličnosti su elementi koji nas povezuju, ništa više i ništa manje od toga.