Jasna Veljanović (1980, Srbija) je kompozitorka i teoretičarka iz Kragujevca. Diplomirala je kompoziciju 2003. godine na Nacionalnoj muzičkoj akademiji Ukrajine „Pjotr Iljič Čajkovski” u klasi Genadija Ljašenka. Diplomsku kompoziciju Koncert za klavir i orkestar izveo je simfonijski orkestar Radio televizije Ukrajine. Magistrirala je 2007. godine na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu u klasi Vlastimira Trajkovića sa kompozicijom Pet pesama za mecosopran i orkestar na stihove Aleksandra Bloka. Završila je specijalističke studije muzičke teorije (muzički oblici) na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu pod mentorstvom Sonje Marinković. Trenutno je student doktorskih studija na istom odseku. Njen teorijski rad je usmeren na formalne aspekte klavirske muzike kraja 17. i početka 18. veka.Kompozitorski opus Jasne Veljanović-Ranković obuhvata dela za solo instrumente, kamerne sastave i simfonijski orkestar. U poslednje vreme su njena preokupacija kamerne kompozicije specifičnog sastava (Duel i romansa za flautu i harmoniku, Interrupted Passacaglia za flautu, obou, harmoniku i violončelo, A Dream Within A Dream za sopran i flautu itd).Nagrađena je počasnom nagradom na takmičenju mladih kompozitora 5th Pre-Art Competition u Švajcarskoj za kompoziciju Restless Thoughts at Night za flautu, obou, saksofon i violončelo. Njena nagrađena kompozicija bila je izvedena na festivalu savremene muzike Convergence 2010 u svečanoj sali Državne opere i teatra u Tbilisiju (Gruzija).Zaposlena je kao docent na Katedri za muzičku teoriju Odseka za muzičku umetnost Filološko-umetničkog fakulteta u Kragujevcu.

Fantazija na pesmu „Nemam više vremena” Desanke Maksimovićza harmoniku inspirisana je pesmom iz istoimene zbirke objavljene pre tačno četrdeset godina. U smislu kompozicione tehnike, pisana je bimodalno i sadrži više citata – fragmenata iz poznatih kompozicija Vivaldija, Mocarta, Musorgskog i Barbera. U estetskom smislu, kompozicija predstavlja reakciju na današnje doba u kome opšta informisanost, kao i glorifikovanje svakodnevnog i banalnog, ne ostavlja puno vremena za razmišljanje i preispitivanje. Suprotno tome, Maksimovićeva u pesmi pokušava da se bar na trenutak oslobodi od misli o „večnom i neobuhvatnom”, tražeći izlaz u jednostavnosti koja ne postoji i koja je u oba slučaja fiktivna. Kreiranju opšte slike kompozicije doprinosi i instrument za koji je pisana – harmonika. Nastala u devetnaestom veku, svoje mesto u umetničkoj muzici pronašla je znatno kasnije i do dan danas se za njega bori. Iako ne oskudeva u savremenom originalnom repertoaru, harmonika svoju umetničku prošlost crpi posredstvom aranžmana i transkripcija dela pisanih za solo instrumente, kamerne sastave i simfonijska orkestar, zbog čega citati u ovoj kompoziciji, iako samo prilagođeni ovom instrumentu, zvuče prirodno.