Zoran Erić (1950, Srbija) je diplomirao (1973/74) i magistrirao (1979/80) kompoziciju u klasi S. Rajičića na Muzičkoj akademiji u Beogradu. Redovni je profesor kompozicije na Fakultetu muzičke umetnosti (gde radi od 1976). Međuna­rodne majstorske kurseve i seminare držao je na poznatim evropskim visokim školama kao što je Gilhold škola za mu­zi­ku i dramu u Londonu.

Erićev opus obuhvata dela različitih žanrova koja su pisana za različite ansamble i soliste.  Među značajnija ubrajaju se baleti Banović Strahinja, Jelisaveta i Prokleta avlija (2014); Off za kontrabas i gudače; Cartoon za gudače i čembalo; Talea Koncertstück za violinu i gudače; ciklus Slike haosa (I–V) koji čine The Great Red Spot of Jupiter za ozvučeno čembalo, udaraljke i živu elektroniku, Helijum u maloj kutiji za gudače, Nisam govorio za alt saksofon, usnu bas-harmoniku, glumca naratora i mešoviti hor i Oberon za flautu i instrumentalni ansambl; Šest scena – komentara za tri violine i gudački orkestar, Ko je ubio galeba za 12 čela, Sedam pogleda u nebo za gudački sekstet itd. U Erićevom stvaralaštvu posebno mesto zauzima i veliki broj muzika za pozorište i film. Sarađivao je sa našim najistaknutijim pozorišnim stvaraocima i pisao muziku za veliki broj pozorišnih predstava i filmove Ubistvo s predumišljajem, Stršljen, Senke uspomena.

Dela su mu izvodili ugledni domaći i inostrani ansambli, kao što su BGO Dušan Skovran, Gudači Sv. Đorđa, Irish Chamber Orchestra, Kreisler Strings, Zagrebački solisti, 12 cellisten der Berliner Philharmoniker, Camerata Serbica, Beogradska filharmonija. Sarađivao je sa najznačajnijim domaćim i inostranim izvođačima. Kompozicije su mu izvođene u gotovo svim zemljama Evrope, SAD, Kini i Australiji.

Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja za svoje stvaralaštvo: Oktobarska nagrada grada Beograda, YUSTAT Grand Prix za pozorišnu muziku, Velika plaketa Univerziteta umetnosti u Beogradu. Dvostruki je dobitnik Zlatne mimoze za filmsku, kao i Sterijine nagrade za pozorišnu muziku. Trostruki je dobitnik Mokranjčeve nagrade: 1997. godine za Oberon koncert,  2001. godinu za Šest scena – komentara za tri violine i gudački orkestari 2008. godine za gudački sekstet Sedam pogleda u nebo.

Oberon koncert (1997)je komponovan za flautu i instrumentalni ansambl i predstavlja poslednji, peti deo ciklusa Slike haosa. Inspirisan Šekspirovim komadom San letnje noći, zasnovan je na oblikotvornoj i kompoziciono tehničkoj šemi ciklusa Slike haosa sa smenom delova Neshvatanje, Otpor, Čuđenje, Prihvatanje i Epilog. U odnosu na prethodne cikluse nedostaje stav Bes a značajno je razrađen stav Čuđenje koji se pojavljuje u višestrukoj alternaciji sa Otporom. Svaki od stavova samo delimično ima sopstvenu tonsku materiju u orkestru (drugo Čuđenje, prema kraju, preuzima materijal Otpora), tako da se oblik dela, prilikom slušanja, razlikuje od njegove sheme prezentovane u partituri: Neshvatanje je, svojim materijalom i tempom, široki kompaktni odsek; zatim sledi prvi, kratki Otpor, čiji je tonski materijal glavni zvučni i kinetički pogon dela. Otpori, prema kraju, zauzimaju sve više prostora: osim što se širi i na drugo Čuđenje, njihov materijal okupira vreme i sukcesivnim uvećavanjem stavova sa novim naslovom: prvi Otpor traje 40 taktova, drugi 72, a treći čitavih 240! Kompaktnost ogromnog Otpora (što, dakle, počinje još tokom drugog Čuđenja), razbijena je drugom kadencom solo flaute koja, zapravo, jedina zastupa drugo Čuđenje. Dakle umesto varijeteta ronda (što sugeriše jasna podela u partituri sa alternacijom dva pomenuta odseka), u globalnoj shemi otvara se slika trodelna forma lagano – brzo – lagano jednog invertovanog koncertantnog oblika. Ogroman brzi segment je na dva mesta upadljivo presečen promenom zbivanja, kadencama flaute.

(komentar Zorica Premate)