Milan Mihajlović (1945, Srbija) je diplomirao kompoziciju i dirigovanje (S. Rajičić i Ž. Zdravković, 1970), magistrirao kompoziciju (S. Rajičić, 1978) na beogradskoj visokoj školi; usavršavao se na letnjim kursevima u Kelnu i Salcburgu. Radio je kao nastavnik teorijskih predmeta na Fakultetu muzičke umetnosti (od 1975); potom kao redovni profesor kompozicije na ovoj visokoj školi i na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Jedan je od osnivača Ansambla za savremenu muziku, direktor Međunarodne tribine kompozitora (1992-2002) i predsednik Udruženja kompozitora Srbije (1987-2002). Bavi se teorijskim radom (studija Skrjabinov modus) i pisac je udžbenika Muzički oblici (1988).

Nosilac je velikog broja priznanja za stvaralaštvo: nagrade Stevan Hristić (1970), nagrade Beogradskih muzičkih svečanosti (1972), Oktobarske nagrade grada Beograda (1984), prvih nagrada na Međunarodnoj tribini kompozitora (1992. i 1996. godine), Nagrade Mokranjac (1994) i  Aprilske nagrade grada Beograda (2003). Mihajlovićeva dela se često izvode u zemlji i inostranstvu, privlače pažnju vrhunskih umetnika – Aleksandra Serdara, Sretena Krstića, Ksenije Janković i mnogih drugih, a njegovo delo Preludium, Aria e Finale štampano je u Ediciji Peters u Lajpcigu. Mihajlovićeva dela često se izvode u zemlji i inostranstvu, širom Evrope, u Americi i Australiji, i to u salama kao što su Tonhale u Cirihu, Karnegihol u Njujorku, sala Berlinske filharmonije, Stenvejhol u Londonu i druge.

U opusu Milana Mihajlovića izdvajaju se: simfonijska dela Preludio, Aria e Finale (1972), Simfonijske metamorfoze (1977), Bagatele za violinu, gudački orkestar i čembalo(1986), Elegija za gudački orkestar(1989), Memento (1993) za simfonijski orkestar, Silenzio (1996) za ženski hor i kamerni orkestar na stihove T. Tasa, Povratak za violončelo i simfonijski orkestar (2002), Senke snova i mora za ženski hor i orkestar (2011), Fa-mi(ly) (2013)za klavir i gudački orkestar; kamerne kompozicije Lamentoso zaklarinet, violinu i klavir (1977), Notturni za hornu, duvački i gudački kvartet (1983), Mala žalobna muzika (1990), Tri prelida za klavir(1986-1989) i Zeleni talasi za četiri harfe (2009).

Memento - simfonijsko delo Milana Mihajlovića, nastalo je 1993. godine po porudžbini Beogradskih muzičkih svečanosti, a posvećeno je Vasiliju Mokranjcu, velikom srpskom simfoničaru, čiji se život tragično završio 1984. Memento je izveden na otvaranju 25. Bemusa (1993), na otvaranju Treće međunarodne tribine kompozitora (Beograd, 1994), na otvaranju Mokranjčevih dana (Negotin, 1994), na svetskim danima muzike u Sloveniji (2003), na autorskim koncertima (2005, 2009) i u Jeni 2010. Beogradskom filharmonijom dirigovali su Konstantin Krimec, Mladen Jagušt, Bojan Suđić, autor i Frank Kramer, koji je potom delo izveo u Jeni. Slovenskom filharmonijom dirigovao je Uroš Lajovic. Snimak dela objavljen je na oba autorska kompakt diska (1995, 2005).

Arhitektonska logika ovog Mihajlovićevog dela je pregledna i nedvosmislena: ekspozicioni plan sa dva kontrastirajuća odseka, razvoj, (varijantna) „repriza” (suštinski – drugi razvoj sa generalnom kulminacijom) i koda. Prvi odsek je kompleksan, donosi grupu tema i kontrastno postavljenih materijala idiličnog sveta koji budi asocijacije na nevinost detinjstva, svet zvukova „zarobljenih” u čudesnim muzičkim kutijicama i fantazmagoričnog sveta  odslikanog uznemirujućim orkestarskim razlaganjem jednog akorda koji u idilu unosi nemir, slutnju i strepnju. Nije u pitanju samo kontrast orkestarskih boja, melodijskog i harmonskog načela, polimotivskog dugotrajnog odseka i sažetog, statičnog, već prvenstveno uznemirujuća smena toka koji se odvija u magiji broja tri (početna tri udarca trijangla, trotonski motivi, trotaktna ponavljanja) i neočekivane parne četvorotaktne strukture koja zaustavlja prirodnu logičnost prethodnog evolutivnog procesa razrastanja motiva. Iz ovih motiva izrastaju akordi nemira (kao vertikalna projekcija prethodnog muzičkog toka), koji postaju fon za izlaganje koralnog motiva u dubokim instrumentima svih orkestarskih grupai motiv krika, koji postaje dominantan u razvojnom odseku. Proces transformacije materijala se ni u jednom trenutku ne zaustavlja, u kvazi reprizi se na nov način sučeljavaju motivi dva sveta a tenzija koja se gradi ne dobija razrešenje ni u času kulminacije, jer se očekivano dijatonsko zaokruženje kulminativnog korala izneverava, te svojevrsno „pomirenje” nastupa tek u kodi.