Uroš Rojko (1954, Slovenija), kompozitor i klarinetista. Studirao je na ljubljanskoj Muzičkoj akademiji klarinet i kompoziciju (klasa Uroša Kreka) i potom se usavršavao u Poljskoj i Nemačkoj (Frajburg i Hamburg). Radio je kao klarinetista u Slovenačkoj filharmoniji, nastavnik teorijskih predmeta, klarineta i kamerne muzike u nižim i srednjim školama, a od 1995. profesor kompozicije na Muzičkoj akademiji u Ljubljani. Bio je gost-profesor na mnogim univerzitetima, rukovodilac kurseva savremene muzike i član žirija brojnih takmičenja. Dobitnik je velikog broja priznanja među kojima i Alban Berg u Beču, Premio Europa u Rimu, Nagrade Gaudeamus u Amsterdamu, kao i najviših slovenačkih priznanja.

Dela su mu izvođena na mnogim renomiranim scenama, festivalima savremene muzike (Darmštat 1984, 1986 i 1988, Milano 1986, Štutgard 1987, Zagreb 1987 i 2001, Donauešingen 1998, Pariz 1987 i 1989, Grac 1987, 1990. i 2003, Beč 1991 i 2001, Moskva 1992, Saarbriken 1994 i 1995), Jamaguči (Japan 1996 i 1997), Berlin 1997, Hong Kong 1988, Stokholm 1994, Bukurešt 1999, Ljubljana 2003.

Komponovao je brojna orkestarska dela (Invenzione pastorale za violinu i orkestar, 8–80 za gudački orkestar i udaraljke, Muzika za orkestar, Koncert za klavir i orkestar, Tongenesis za veliki orkestar, Unutarnji glasovi  za flautu i kamerni orkestar, Muzika za žičane instrumente za gitaru i 18 gudača, Mo/tention za veliki orkestar i grupe u prostoru, Evocation za orkestar, Pressure za big band), kamernu, solističku, scensku, elektroakustičku muziku i didaktička dela.

Trio Trčanje za vetrom za klarinet, gitaru i akordeon, predstavlja ciklus od sedam minijatura i nastao je kao porudžbina Domna Marinčiča za Festival Radovljica 2010.

Atraktivna instrumentalna kombinacija duvačkog, žičanog i instrumenta sa dugmadima i mehom privukla me je da obradim fragmente iz kamerne opere Kralj David, lirom i mačem, pisane za osam vokala, naratora i pet instrumenata. Tekst Marka Gintera u poslednjoj, VII slici kamerne opere pozajmljen je od proroka Koheleta (Knjiga Propovednika, prim. S. M.) i govori, između ostalog, o apsurdnosti žudnje za materijalnim jer je sve u svojoj prolaznosti „trčanje za vetrom” (na slovenačkom prevodu Starog zaveta – lovljenje vetra | Kod Daničića „muka duše”, u novom prevodu Biblije „trčanje za vetrom”.). U zvučnom odrazu ova značenja se ogledaju u stavovima I–V, a posebno u poslednjem, dok VI prerasta dimenzije minijature i nekako je zvučno monolitan, neprestano rastući  i opadajući, jer jedini ne dolazi iz kamerne opere Kralj David, već se, još topao i svež, prikrada iz duvačkog kvinteta DIAPENTO (zid – bes). Tonski materijal ovoga dela je dijatonika (DIA) i alterovana pentatonika (PENTO), a ta suštinska baza referira na ozbiljnost činjenice da je upotreba globalne tehnologije, koja u svom konceptu ne dopušta mogućnost greške, jer bi posledice izazvale neopisivu katastrofu, hazarderska. Baš u vreme kad su nastajale obe kompozicije, Trčanje za vetrom i Diapento (zid – bes), nepopravljivi zemljanin homosapiens u svojoj obesti je zadao svojoj planeti strahovitu ranu koja doslovno krvari…

Kao senzitivni saputnik aktuelnog trenutka osećam se kao pred neprobojnim zidom, potpuno nemoćan i beskoristan u bezizlaznoj situaciji i obuzima me bes sveta. Samo VI stav (u duvačkom kvintetu je to III stav) je možda taj, koji u svojoj strukturi (zidu) međutim ukazuje na trag poroznosti, a time i tračak nade u mogućnost prelaza (izlaza)?…