Lučano Berio (1925–2003, Italija) – prve pouke u muzici Berio je dobio od dede i oca – orguljaša i kompozitora. Po završetku rata upisao se na konzervatorijum Verdi u Milanu, gde je učio kod Paribenija (Paribeni, kontrapunkt i fuga), Gedinija (Ghedini, kompozicija), Vota (Votto) i Đulinija (Giulini, dirigovanje). Zarađivao je za život kao klavirski saradnik, tako upoznavši svoju prvu suprugu, američku pevačicu, Keti Berberijan (Cathy Berberian) sa kojom će istražiti mogućnosti glasa u brojnim delima od kojih je najpoznatije Sequenza III (1965). Godine 1952. je u Tenglvudu učio kod Luiđija Dalapikole (Luigi Dallapiccola) kome se naročito divio (posvetiće mu Chamber Music, 1953). U Bazelu, na jednoj od konferencija posvećenih elektroakustičkoj muzici upoznao je Štokhauzena (Karlheinz Stockhausen), napraviće potom prve pokušaje u radu sa magnetofonskom trakom (Mimusique no. 1), što će sve imati uticaja na njegovo prvo hodočašće u Darmštat. Tamo će upoznati Buleza (Pierre Boulez), Pusera (Henri Pousseur) i Kagela (Mauricio Kagel) a svoj lični odgovor na serijalizam pružiće u delu Nones (1954). Vraćaće se u Darmštat u više navrata, predavaće tamo 1960, ali uvek će zadržati distancu u odnosu na darmštatski dogmatični ambijent. Interesovao se za književnost i lingvistiku, a obe su „hranile“ njegovu muzičku misao. Godine 1955. sa Brunom Madernom osnovao je Studio za muzičku fonologiju pri kući RAI u Milanu. Iz tih istraživanja potekla je izuzetna Thema (Omaggio a Joyce) 1958. Strasno zainteresovan za instrumentalni virtuozitet 1958. godine počinje da komponuje seriju Sekvenci koju okončava tek 1995. godine. Od 1960. je u SAD predavao kompoziciju na Letnjoj školi u Dartingtonu, Mils koledžu, Harvardu, univerzitetu Kolumbija. Takođe je predavao i na Džulijardu, gde je 1967. godine osnovao Juilliard Ensemble specijalizovan za savremenu muziku. Vratio se u Evropu 1972. godine. Na poziv Pjera Buleza, dolazi na čelo odseka za elektroakustiku na IRCAM-u (1974–1980). Interesovanje za folklor inspirisalo je nastanak dela Coro(1975). Osamdesetih godina Berio je realizovao dva velika operska projekta – La Vera Storia (1982) i Un re in ascolto (1984) na libreta Itala Kalvina (Italo Calvino). Pored stvaralačke delatnosti, Berio je neprestano radio u različitim stranim i italijanskim institucijama. Njegova međunarodna slava pozdravljana je brojnim nagradama i počasnim titulama među kojima su npr. i Zlatni lav Venecijanskog bijenala (1995) i Praemium Imperiale (Japan, 1999).

brahms.ircam.fr

Opus Number Zoo, za duvački kvintet (1951; 1970)
1. Tom Cats 2. The Horse 3. The Grey Mouse 4. Barn Dance

Opus Number Zoo, za duvački kvintet, kratko je prigodno delo napisano 1951. godine za mladu publiku, a revidirano je 1970. Napisano je u četiri stava od kojih svaki odgovara tekstu koji čitaju muzičari – izolovani ili zajedno. Četiri pesme napisala je Roda Livajn (Rhoda Levine).

www.lucianoberio.org