Predrag Repanić (1958, Srbija) je muziku najpre učio privatno, a zatim je kao stipendista Univerziteta umetnosti studirao, diplomirao i magistrirao kompoziciju u klasi Srđana Hofmana. Autor je dela različitih formi i žanrova, vokalnih i instrumentalnih, od solističkih do simfonijskih sastava. Njegove kompozicije su više puta izvođene na manifestacijama, koncertima i festivalima u zemlji i inostranstvu, među kojima su MUS, TMSJ u Opatiji, Međunarodna tribina kompozitora u Novom Sadu i Beogradu, festival Europhonia u Zagrebu, festival Open – music u Milanu, Muzičke večeri Trećeg programa Radio Beograda, ciklusi koncerata Beogradske filharmonije, Jugokoncerta i dr. Većina Repanićevih ostvarenja zabeležena je na studijskim snimcima u fonotekama Radio Televizije Beograd i Tonskog studija Fakulteta muzičke umetnosti. Izvođenja i snimke njegovih dela realizovali su eminentni ansambli i izvođači (M. Jagušt, S. Robinson, S. Belić, L. Stanković, Lj. Jovanović, I. Laszko, E. Ačkun, A. Grgin, G. Arbonelli i dr.). Repanić je više puta nagrađivan na konkursima Udruženja kompozitora Srbije, a dobitnik je i sledećih nagrada za kompoziciju: Josip Slavenski, studentske Oktobarske nagrade i nagrade iz fonda Vasilija Mokranjca. Kao stipendista nemačkog Instituta za savremenu muziku (IMD) bio je polaznik 35. Letnjih kurseva za Novu Muziku u Darmštatu 1990, gde je posećivao predavanja Helmuta Lahenmana i Janisa Ksenakisa (Iannis Xenakis), a bio je i aktivni učesnik kursa Brajana Fernihaua (Brian Ferneyhough).

Deluje i kao teoretičar i pedagog na predmetima Kontrapunkt i Analiza na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. U svom teorijskom radu posebno se fokusirao na kompozicione tehnike renesanse, naročito kanona. Učestvovao je na više domaćih i međunarodnih simpozijuma za muzičku teoriju i analizu.

Ko laže na Ostrvu mrtvih? monodrama za solo klarinet in B (po zapisima sa jedne imaginarne konferencije)/Co-llage from the Isle of the Dead monodrama for solo clarinet in B (in memory of Dead Composers Society)  (srpska premijera)

Ova kompozicija za jedan instrument ima dva naslova i dva podnaslova na dva jezika, srpskom i engleskom. Srpski naslov i podnaslov ukazuju na programsku osnovu dela, a engleski naslov i na tehniku kojom je delo komponovano. Iz srpskog podnaslova se naslućuje i zašto je u komponovanju primenjena baš tehnika kolaža (u okviru koje je korišćena i muzička transpozicija slikarsko-vajarske tehnike poznate kao „Arte Povera“), a oba podnaslova ukazuju i na dramatsku pozadinu dela, tj. na aktere dramskog zapleta, kojeg iznosi jedan, ne baš neutralni komentator (kompozitor). Delo je složene strukture i predstavlja niz slobodnih „varijacija na mnogo tema“, tj. zasnovano je na mreži citata iz odabranih (pretežno polifonih) komada raznih sastava i žanrova. Reč je o stilski raznorodnim autorima (od Žoskena de Prea /Josquin des Prez/ do Ljubice Marić) koji su u nekom trenutku predstavljali uzor (bilo pozitivan ili negativan) ili izvršili uticaj na kompozitorov muzički razvoj i poetiku ili se njihov iskaz u vidu citata, iz duboko ličnih razloga, uklopio među ideje vodilje kompozicionog i dramaturškog toka dela. Tuđi motivi ili ideje pretežno su obrađeni na arhaičan način, onako kako bi ih stari majstori koristili u radu sa kantus firmusom (kada bi imali na raspolaganju samo jedan glas): postupcima doslovnog i slobodnog citiranja, simplifikacijom, amplifikacijom i slobodnom elaboracijom. Takođe, „pozajmljeni“ modeli transformisani su i na osnovu slobodnih asocijacija, da bi kombinovanjem navedenih postupaka stupali u svojevrsne „linearne kontrapunktske“, ali i druge, vanmuzičke interakcije – međusobne i sa autorovim sopstvenim tematskim materijalom.