Davorin Kempf (1947, Hrvatska) diplomirao je klavir (1971, klasa Stjepana Radića), dirigovanje (1972, klasa Igora Gjadrova) i kompoziciju (1973, klasa Stjepana Šuleka). Usavršavao se na Hochschule für Musik und Darstellende Kunst u Štutgartu (1975-1976) i na Musikhochschule Köln (1976-1977). Magistrirao je na The University of Iowa School of Music 1990, a doktorirao na Freie Universität Berlin, Fachbereich Philosophie und Geisteswissenschaften 2006. godine, sa disertacijom Symmetrie und Variation als kompositorische Prinzipien. Interdisziplinäre Aspekte (Simetrija i varijacija kao kompozicioni principi. Interdisciplinarni pristup).

Od 1995. godine redovni je profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a od 1989. doživotni član i zastupnik (Deputy Governor) Međunarodnog udruženja Američkog biografskog instituta (The American Biographical Institute Research Association). Od 1996. do 2004. bio je umetnički direktor Požeških orguljaških večeri.

Njegova dela izvođena su na koncertima i festivalima u Hrvatskoj (Zagreb, Dubrovnik, Osor, Opatija, Pula, Zadar, Rab, Hvar, Požega) i inostranstvu (Štutgart, Darmštat, Bon, Frankfurt, Beč, Amsterdam, Pariz, London, Stratford, Lisabon, Njujork, Sinsinati, San Francisko, Baltimor, Tokio, Grac, Ljubljana, Maribor, Luzern, Brno, Bratislava, Sankt Peterburg, Moskva, Kijev, Beograd, Turin, Askoli Pićeno, Dablin…), kao i u različitim radijskim i televizijskim emisijama.

Predavao je na Institutu „Ruđer Bošković“ u Zagrebu i na univerzitetima u Ajovi, Gracu, Ljubljani i Mariboru, a učestvovao je i na nekoliko međunarodnih konferencija u San Francisku (1996), Dablinu (2004) i Vašingtonu (2007).

Davorin Kempf dobitnik je Godišnjih nagrada Josip Slavenski (1986) i Vladimir Nazor (1986), kao i nekoliko priznanja Američkog biografskog instituta: Man of the Year 1990, International Award of Recognition (1991), Twenty-Five Years Achievement Award (1992).

Tri pogleda na Osorsku katedralu, za klavir

Naslovi triptiha Pogled iz davnine, Pogled na zvonik, Pogled na oltar (Introibo ad altare Dei), upućuju na vizuelno-akustičke i duhovne podsticaje i konotacije. Pošavši od širine istorijskog stanovišta, preko fokusiranosti na eksterijer (zvonik s kojeg se zvuk širi u prostor i vreme), delo se završava ulaskom u unutrašnjost crkve. Posljednji pogled zaustavlja se u transcendentalnoj kontemplaciji na oltaru kao arhitektonskom i duhovnom središtu crkve. Delo je premijerno izveo Virginio Pavarana na Osorskim glazbenim večerima 2007.