Janis Ksenakis (1922–2001, Grčka/Francuska), mada je rođen u Rumuniji, već se u petoj godini života preselio sa porodicom u Grčku. Godine 1947. počeo je da studira na Politehničkom institutu u Atini. Budući da je bio pripadnik antifašističkog i anti-britanskog pokreta, bio je osuđen na smrt, pa je iste godine prebegao u Francusku, gde je radio kao arhitekta i asistent Le Korbizjea, sve do 1960. godine. U ovom periodu realizovao je brojne projekte, među kojima se izdvajaju Manastir od Tureta (Couvent de La Tourette, 1955) i Filipsov paviljon izložen na Svetskoj izložbi u Briselu (1958).

Muzičko školovanje započeo je 1948. godine kod Artura Honegera, Nađe Bulanže i Darijusa Mijoa. Tokom 1949-1950 učio je kod Mesijana, koji ga je ohrabrivao u razvijanju kreativnih muzičkih ideja. Ksenakisov prvi uspeh na polju muzike bila je premijera dela Metastasis na festivalu u Donauešingenu 1955. U vreme kada je serijalizam bio dominantan, Ksenakis je krenuo novim putem zahvaljujući svojim znanjima iz oblasti dizajna i inženjeringa (uveo je teoriju verovatnoće u kompozicionu tehniku), kao i interesovanju za kompleksne zvučne fenomene. Iza sebe je ostavio opsežan opus u kome važno mesto zauzimaju elektroakustička i multimedijalna ostvarenja koja uključuju zvuk, svetlo, pokret, arhitekturu. U domenu kompjuterske muzike pionir je na polju algoritamske kompozicije. Razvio je i sistem digitalne sinteze i variranja forme talasa na bazi slučajnosti.

Godine 1965. Ksenakis je osnovao Centre d’études de mathématiques et automatique musicales (CEMAM) u Parizu. Radio je kao profesor muzike na nekoliko univerziteta: Center for Mathematical Automated Music (CMAM), čiji je i osnivač, pri Univerzitetu u Blumingtonu, Indijana (1967-1972); Sorbona univerzitetu u Parizu (1972-1989); Gradskom univerzitetu u Londonu (1975).

Za svoj umetnički rad Ksenakis je dobio veliki broj nagrada i priznanja, među kojima su Manos Hadjidakis Prize u Atini (1963), Nippon Academy Award (1971), Officier de l’Ordre National du Merite u Parizu (1985).

Waarg (Varg/Rad)
Ksenakis je imao dugogodišnju i plodnu saradnju sa Londonskom simfonijetom. Komponovao je 1975. delo Flegra za ovaj ansambl, a četvrta narudžbina je bilo O-mega 1997. Delo Waarg je napisano 1988. godine, kao nastavak veoma uspešne kompozicije Talein (1985). Dok je prethodno delo izuzetno blistavo, Varg je gusto i prilično tamno. Naslov znači – rad, što možda nagoveštava ozbiljan ton dela. Mada svakako izazovno sa tehničke strane, Varg je pre orkestarskog nego kamernog zvuka, ukazujući na estetički preokret do kojeg je došlo u godinama nakon Taleina.

Početak Varga karakteriše držani pokret duvačkih instrumenata od jednog tona do punog akorda. Naglasak na tonskoj boji je upadljiv, budući da se isti ton prenosi iz instrumenta u instrument. Nakon toga se fokus premešta na harmonsku boju, mada je instrumentalna boja i dalje važna, budući da Ksenakis često tretira instrumentalne grupe kao zasebne entitete. Ksenakis veoma suptilno vaja i orkestrira zvučanja, osvetljavajući melodijske pasaže dodatkom paralelnih harmonija bliskih glasova ili klasterima. Tempo je pretežno spor, ali ostinato figura, često zasnovana na samo dva tona, obezbeđuje ritmičku stabilnost.

Varg se uobličava na izrazito fluidan način, sa različitim trakama materijala koje lebde jedne iznad i ispod drugih, ulivajući se jedne u druge. Aktivnost postepeno narasta, uključivanjem bržih elemenata. Na vrhuncu se nalazi izuzetan odsek u kojem svaki instrument sledi sopstveni složeni put, čime je ostvarena veoma gusta kontrapunktska faktura. Lagani i kvazi koralni, mada nemirni, odsek drvenih duvačkih i gudačkih instrumenata zaključuje delo.
(All Music Guide)