Đuro Živković (1975, Srbija), kompozitor i violinista, studirao je kompoziciju kod V. Trajkovića, P. Lindgrena, B. Sjorensena, M. Lindberga, M. Davidovskog, E-P. Salonena, Ž. Dilona, M. Obsta i drugih. Komponovao je veći broj dela solističke, kamerne, orkestarske i horske muzike, kao i nekoliko elektroakustičnih ostvarenja. Njegove kompozicije su izvođene širom Evrope i u Kanadi, te snimane za brojne radio i televizijske stanice. Živkovićevu muziku su naručivali i izvodili mnogi ansambli i izvođači: Trio Fibonacci (Montreal-Brisel), SAMI Sinfonieta, pre-art ensemble (Cirih), Klangforum Wien, Štokholmski duvački orkestar, Sonanza ansambl, SONEMUS (Sarajevo), Švedski gudački orkestar Musica Vitae, Ansambl za Novu Muziku (Beograd), Ana Larson (alt), Stefan Virt (klavir), Matijas Arter (oboa); dirigenti Stefan Šrejer, Majkl Bartoč, B. Tomi Anderson, Biljana Radovanović, Jan Risberg i drugi. Kompozicija Le cimetière marin je naručena, izvedena i snimljena za CD Sonanca ansambla, sa Anom Larson kao solistom.

Đuro Živković je takođe aktivan kao solista i izvođač u kamernim ansamblima. Do sada je nastupao u mnogim evropskim gradovima. Na njegovom repertoaru nalazi se veliki broj dela klasične muzike kao i kompozicija nastalih u 20. i 21. veku, a takođe i ostvarenja drugih kompozitora koje su napisane za njega.

Dobitnik je više stipendija, priznanja i nagrada, među kojima se izdvaja nagrada za ostvraenje Eclat de larme na Prvom internacionalnom takmičenju iz kompozicije pre-art u Švajcarskoj.

Morsko groblje II (2008–2009)
Simbolizam je estetika atmosfere. Atmosferskim se takođe može nazvati delo Đure Živkovića Morska grobnica II inspirisana Valerijevom pesmom istog naslova. More je blisko prvom licu iz pesme; mrtvi počivaju ispod nadgrobnih spomenika.

Živković uspeva da zaustavi vreme uz pomoć gotovo u potpunosti nemirnih glisanda koji su poput sporih i velikih talasa na površini mora, ali i zahvaljujući korišćenju elemenata pokreta koji su bili u trendu u fin de siecle-u. Tako se dikcije i linije Gabrijela Forea i Ernesta Šosona mogu pronaći u solo deonici viole, dok je muzička atmosfera kasnijeg datuma – u liniji koja se kreće od zvučnih eksperimenata 1960-ih do suptilnih spektralističkih svetova. Improvizacioni pristup komponovanju omogućava neprestane promene spektra boja.

Tri strofe ostvaruju osnovu ABA forme u kojoj triolski pokret čini centralni motiv A odseka – veoma pokretni zvučni prostor izgrađen je oko ovog pokreta. Odsek B sugeriše preokret koji se događa u pesmi: narator se menja, mada nebo ostaje isto. – Erik Valrup