Ljubica Marić (1909-2003), kompozitor, akademik SANU, jedna je najoriginalnijih stvaralačkih ličnosti u srpskoj muzici 20. veka. Violinu uči od svoje jedanaeste godine, a malo zatim počinje da se bavi kompozicijom, koju potom uči kod J. Slavenskog i M. Milojevića. Godine 1929. završava Muzičku školu u Beogradu (danas škola Mokranjac) kao učenica Slavenskog. Studije nastavlja u Pragu – kompoziciju na Majstorskoj školi praškog konzervatorijuma kod Jozefa Suka, violinu kod profesora Maržaka a dirigovanje kod profesora Doležila i Nikolaja Malka. Istovremeno studira četvrtstepeni tonski sistem kod A. Habe. Majstorsku školu za kompoziciju diplomirala je 1932.

Godine 1933. učestvuje svojim Duvačkim kvintetom na festivalu Međunarodnog društva za savremenu muziku u Amsterdamu, i iste godine u Strazburu diriguje svoju Muziku za orkestar u okviru Session d’ études musicales et dramatiques, po planu H. Šerhena. Zatim 1934. i 1935. godine diriguje u Beogradu, 1937. u Pragu (na radiju) a onda tek 1945. i 1946. na javnim studio koncertima beogradskog Radija. Od 1938. do 1945. godine bila je profesor Muzičke škole Stanković, a od 1945. do 1967. godine docent, zatim profesor Muzičke akademije u Beogradu. Od 1947. do 1953. bila je sekretar Udruženja kompozitora Srbije.

Neposredno posle Drugog svetskig rata dala je izvestan broj klavirskih kompozicija, solo pesme i Sonatu za violinu i klavir, ali njeno stvaralački najpunije razdoblje je između 1955. i 1963. godine kada su nastajale kompozicije: kantata Pesme prostora (reprezentovala je našu muziku na svetskoj izložbi u Briselu 1957), Passacaglia za simfonijski orkestar, Muzika oktoiha br. 1, Vizantijski koncert za klavir i orkestar, Prag sna, kamerna kantata za tri solista i kamerni orkestar, Ostinato super thema octoiha, za kamerni orkestar i klavir solo.

Za svoj rad dobila je Nagradu Savezne vlade (1949), Oktobarsku nagradu (1957 i 1996. za životno delo) i Sedmojulsku nagradu (1965).

Za dopisnog člana SANU izabrana je 1963. a za radovnog 1981. godine.