Mirjana Živković završila je studije kompozicije na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu (u klasi Stanojla Rajičića), 1964. Školske 1967-68. godine boravila je u Parizu na poslediplomskom usavršavanju kod Nađe Bulanže (kompozicija, harmonija, analize) i Olivjea Mesijana (kompozicija). Završila je magistarske studije kompozicije na FMU, 1974. godine. Radila je kao profesor u muzičkoj školi J. Slavenski u Beogradu (1964-1976), gde je predavala harmoniku, kontrapunkt, muzičke oblike, vežbe u komponovanju. Godine 1976. postaje docent na FMU u Beogradu, potom vanredni i redovni profesor (harmonija sa harmonskom analizom, metodika teorijske nastave). Šef katedre za teorijske predmete FMU bila je od 1998. do 2001.

Dobitnica je značajnih priznanja: nagrade Radio-televizije Beograd i nagrade Stevan Hristić, 1964, Prve nagrade konzervatorijuma u Fontenblou, Francuska, 1968, nagrade SOKOJ-a,1982, Prve nagrade UKS-a, 1982, Zlatne plakete Univerziteta umetnosti u Beogradu za pedagoški rad, 1997.

Njen opus obuhvata dela simfonijske i koncertantne muzike, kamerne i solističke kompozicije, vokalna i vokalno-instrumentalna dela, itd. Autor je velikog broja udžbenika i stručnih napisa, koji su objavljeni u časopisima, enciklopedijama i zbornicima.

- Tri narodne na tekstove Desanke Maksimović iz zbirke „Ničija zemlja“

Ove pesme mogu, a i ne moraju da se izvode kao ciklus. One imaju svoje melodijske i harmonske konstante, ponekad srodne, kao i važne kontrapunktske motive, ali je ipak duboki i neveseli smisao poetske reči naše velike pesnikinje taj koji je u meni pobudio ovaj muzički iskaz.

Desanka Maksimović:

Iskustvo
Znam ljude s mislima koje ne smeju da se misle.
Znam buntovnike s rečima koje neće moći da reku.
Znam zaljubljene sa suzama koje ne smeju da poteku.
Znam paćenike koji bol guše u smehu.
Znam sanjalice sa snom koji nikada neće biti java.
Znam željne odmazde sa rukom koja mora da se sputava.
Znam pesnike sa pesmom koja se samo za sebe piše.
Znam mnoge sudbinom pritisnute, a još dišu.

Dodir
Noćas me u snu tače neka ruka, ne znam koja,
sasvim kratko,
samo večnost do tri dok izbroja. I od tog dodira dođe do spoja mene i nekog zvezdanog sveta –
ne znam sa kojom od bezbroja maglina, zvezda i planeta,
s kojom od duga. Samo nijednoga, nebesnog sloja, nijednog kruga,
ne mogoh se setiti kad se prenuh – sem one ruke
zaboravih sve u trenu.

Među planetama
Visoko negde između planeta samo smo nas dvoje
u tek stvorenom svetu.
Smemo gledati izbliza lica sunaca, smemo se peti do mesečevih dvora, oblak smemo u naručje uzeti,
iz oaze svoje
smemo odlebdeti u ponore meteora, i do kladenaca gde duga pije boje, zaticati zoru
kad izmaglice tanke sa sebe skine,
raj posmatrati kroz zabranjene dubine, smemo prisluškivati šta govore tajne, šta najmlađi anđeo sneva,
zagrliti smemo svako buduće dete – samo ja ne smem uzabrati
zvezde ni planete, kao jabuku Eva.