Aleksandra Vrebalov je studirala kompoziciju na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, magistrirala je 1996. godine na Konzervatorijumu u San Francisku i doktorirala 2002. na Univerzitetu Mičigen. Usavršavala se na FMU u Beogradu u klasi Zorana Erića i na mnogobrojnim majstorskim kursevima uključujući Darmštat, Apeldorn, Sombatelj i Tenglvud.

Bila je stipendista Rockfeler Centra na jezeru Komo i učestvovala na značajnim festivalima u SAD. Dela su joj naručivana od strane Karnegi Korporacije, Fondacije Barlou, Festival baleta u Providensu, Centra Klaris Smit u Merilendu, Merkin hola u Njujorku. Dobitnica je nagrada Američke akademije umetnosti i književnosti, Meet the Composer, Fonda Daglas Mur, više nagrada Udruženja kompozitora Amerike ASCAP, prve nagrade na konkursu Prijatelji i neprijatelji nove muzike (za delo Canta Claro) i stipendije Leonarda Bernštajna za učešće na Festivalu Jun u Bafalu.

Osnivač je međunarodnih letnjih kurseva za kompoziciju Leto u Somboru, 2007. godine.

Dela Aleksandre Vrebalov su izvodili Beogradska filharmonija, novosadski TAJJ Kvartet, kvarteti Kronos, Sosalito, Momenta i Oniks (SAD), Utreht i Anakord Kvarteti (Holandija) Simfonijski orkestar Noksvila (SAD), Ansambl Festival baleta (SAD), gitarista Horhe Kabajero (SAD/Brazil), Ansambl Ijsbreker (Holandija), Moravska filharmonija (Češka), kao i solisti Njujork Siti Opere.

Kompozicija Vremena je, posle nagrade na konkursu Vienna Modern  Masters,  snimljena 1997. za ediciju Music From Six Continents. Kompoziciju Pannonia Boundless izdala je kuća Boosey&Hawkes 2007, a snimljena je 2000. za Nonesuch (SAD).

Bagatele

Dve klavirske Bagatele su napisane 2007. godine za Festival Betovena u Njujorku, u organizaciji Manes Konzervatorijuma. Komadi se oslanjaju na dve bagatele iz Betovenovog opusa 119 i izvode se u sledećem redosledu: Vrebalov Bagatela br. 1, Betoven op. 119 br. 5; Betoven op. 119 br. 9, Vrebalov Bagatela br. 2.

Ako bi se prvi par Bagatela posmatrao kao celovita forma, onda bi Bagatela br. 1 bila uvod za op. 119 br. 5. U slučaju drugog para, Bagatela br. 2 bi predstavljala razvojni deo Betovenove Bagatele br. 9. Osim karaktera dve minijature iz opusa 119 koje sam propustila kroz ličnu prizmu, Betovenova harmonska resenja su mi posluzila kao osnovni vezivni materijal u formiranju ovih anahronih parova.