Ivana Stefanović (Beograd, 1948) studirala je violinu i kompoziciju na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Između 1979. i 1981. usavršavala se na IRCAM-u u Parizu, u klasi Žilbera Amija, kao stipendista francuske vlade.

Kao muzički urednik i saradnik radila na programima Radio televizije Beograd. Ustanovila je Radionicu zvuka 1985. godine. Jedan je od pokretača Međunarodne tribine kompozitora, 1992. godine. Od 2001. do. 2006. bila je umetnički direktor Bemusa, a potom je obavljala funkcije predsednika Udruženja kompozitora Srbije i državnog sekretara u Ministarstvu kulture Republike Srbije. Njene kompozicije i radiofonska ostvarenja izvođeni su u Francuskoj, Danskoj, Engleskoj, Siriji, SAD, Austriji,  Kazahstanu,  kao  i  na  prestižnim  festivalima  Gaudeamus  (Holandija),  Bemus, Muzički Biennale u Zagrebu (Hrvatska), Međunarodna tribina kompozitora, Bitef, Wings of Sound (Finska), RomaEuropa (Italija), Madrid – Svetska prestonica kulture (Španija), itd.

Važnija dela: kantata Kabana, gudački kvarteti Harmonije i Play Strindberg, Kuda sa pticom na dlanu za ansambl udaraljki i magnetofonsku traku, Tumačenje sna za solo flautu i magnetofonsku traku, balet Isidora, Četiri noćna zapisa za solo violu i gudače, Drvo života za gudače, Antiohijske pesme, Neobične scene sa Homerovog groba u Smirni – novi prilozi za Hansa Kristijana Andersena, itd. Među značajnija radiofonska ostvarenja spadaju Metropola tišine – Stari Ras, Lacrimosa, Prvi istočni san… Za svoj umetnički rad nagrađivana je više puta u zemlji i inostranstvu (Oktobarska nagrada za stvaralaštvo mladih, Prix Monaco, Sterijina nagrada za muziku, nagrada Miloš Crnjanski za knjigu proze Put za Damask…)

Redovno piše o muzici i kulturi, učestvuje na različitim simpozijumima, sarađuje sa Centrom za profesionalni razvoj i konsalting Univerzitet umetnosti i dr.

Ona

Ona je minijaturna drama za Nju, tri izvođača i Vreme.

Napisana je na samo nekoliko stihova iz Hasanaginice Ljubomira Simovića.

U Ona Ona treba da peva, ali ne peva. Ritam je tu, ali udaraljki nema.

Ona je zamišljena kao osvetljeni, zaustavljeni trenutak, trenutak jake unutrašnje teskobe. Treba li reći ženske?