Milica Đorđević (Beograd, 1984), diplomirala je kompoziciju na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu, u klasi Isidore Žebeljan, dok je na Katedri za medijske predmete FMU završila snimanje muzike i tonsku režiju u klasi Đorđa Petrovića. Na FMU je pohađala i kurseve elekronske kompozicije kod Zorana Erića i Borisa Despota. Student je završne godine poslediplomskih specijalističkih studija komozicije na Conservatoire National de Région de Strasbourg u klasi Ivana Fedelea. Bila je polaznik majstorskih kurseva i radionica kod brojnih značajnih kompozitora današnjice (Džejms Klark, Peter Etveš, Đerđ Kurtag, Luj Andrisen, Martajn Pading, Ričard Ajres, Sem Hejden, Volfgang Rim, Mark Strop, Brajan Ferhihau, Misato Močizuki i Izabel Mundri), u Mađarskoj (International Bartỏk Seminar and Festival), Austriji (International Summer Academy Prague-Vienna-Budapest), Holandiji (12thInernational Young Composers Meeting), Nemačkoj (Internationales Musikinstitut Darmstadt), Švajcarskoj.

Delasujojizvođenanafestivalimauzemlji(Međunarodnatribinakompozitora, KOMA, Mokranjčevi dani) i inostranstvu (Velika Britanija, Francuska, Italija, Austrija, Nemačka, Švajcarska, Holandija, Makedonija). Kompoziciju Opsena nigdine, Minotaur, ili šta? izveo je ansambl de ereprijs u okviru International Gaudeamus Music Week (Amsterdam, 2006Kao finalisti takmičenja Staubach-Preis u okviru 44. Internationale Ferienkurse für Neue Musik Darmstadt (2008), poručena joj je nova kompozicija za kvartet Arditti, koji je i ranije izvodio njenu muziku.

Milica Đorđević se bavi i primenjenom muzikom. Jedan je od idejnih tvoraca i glavnih organizatora festivala studenata kompozicije – KOMA.

Svitac u tegli
Prisustvo nije kretanje.
Nije ni prostor. Ni vreme.

Ono je pravac kretanja
protivanpravcu prostora i pravcu vremena.
. . .
Možda je dobra sreća
što svici u svom svetlucanju u travi
još nikad nisu govorili o takvim stvarima
u trenucima razmišljanja o sebi.

(Miroslav Antić, Svitac)

Kompozicija Svitac u tegli (2007) pisana je za Orchestre National de Lorraine kao porudžbina festivala acanthes2007, na čijem je zatvaranju premijerno izvedena pod dirigentskom palicom maestra Sylvia Gualde. Kompozicija postoji u dve verzije – za kamerni orkestar i orkestar dvojnog sastava.

Pitanja koja su polazište nekih mojih prethodnih, ali i potonjih kompozicija – šta je vreme i kako ga percipiramo, koji je minimalan prostor u kome može da se opstane, šta je prisustvo i koliko je ono ograničeno (ili neograničeno), šta je kretanje, kako i koliko je ono moguće… pretočena su i u stvaranje ove kompozicije. Tek u situaciji u kojoj su sve mogućnosti vrlo ograničene i broj izbora sveden na minimum, budi se ono koje ne pristaje na očajničku situaciju dovršenosti smisla, na konačnost i jednodimenzionalnost, ono koje odustaje od poslednje reči, od apologije reda koji ospokojava.