Ivan Jevtić je rođen u Beogradu, gde je studirao kompoziciju na Muzičkoj akademiji u klasi Stanojla Rajičića. Diplomirao je 1971, a magistrirao 1973 godine. Nastavio je usavršavanje na Pariskom nacionalnom konzervatorijumu za muziku, a u klasi poznatog francuskog kompozitora Olivier-a Messsiaen-a, a nakon toga i u Beču, kod profesora Alfreda Uhla na Visokoj školi za muziku (Herderova stipendija). Od 1978 živi i radi kao slobodni umetnik.

Laureat je mnogobrojnih domaćih i internacionalnih konkursa za kompoziciju. Dela Ivana Jevtića su izvođena od strane eminentnih muzičkih umetnika (Maurice André, André Navarra, Gérard Caussé, André Henry, Manfredo Schmiedt, Pascal Gallet, Gene Pokorny, Stephen Burns, Roberto Gatto, Roberto Duarte, Eric Aubier, Eric Fritz, Radovan Vlatković, Thierry Escaich,, Irena Grafenauer, Mira Jevtić, Xenia Jankovich, Aleksandar Madžar, Svetlana Tirmenštajn, Mladen Đorđević, Bojan Suđić, Guy Touvron, Bernard Soustrot…..) u skoro svim zemljama Evrope, Severnoj i Južnoj Americi, Rusiji, Japanu i Kini.

Bio je član žirija više internacionalnih muzičkih takmičenja, gde su na programu istih, njegova dela bila zadata kao kao obavezni komadi: u Parizu, Narbonu, Lunevilu, Beogradu, Arlu i Ženevi.

Od 1997-1999 bio je profesor kompozicije i orkestracije na Konzervatorijumu za muziku, Federalnog univerziteta u Pelotasu (Rio grande do sul), Brazil. Do danas je Ivan Jevtić napisao više od 100 kompozicija (opusa) u oblasti kamerne, koncertantne i simfonijske muzike. Njegova dela su su izdata kod tri poznata francuska izdavača: A. Leduc, G. Billaudot, Chant du Monde i kod švajcarskog izdavača Éds. Bim. Štampano je oko 20 CD izdanja sa njegovim kompozicijama u Srbiji, Francuskoj, Švedskoj, SAD, Nemačkoj, Japanu….

Godine 2003. je izabran za Dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti – SANU.

Uvertira za operu Mandragola
Ova kratka (cca 5min.), puna brzih obrta i humora, kompozicija-uvertira za operu Mandragola, je nastala s proleća 2008, kao porudžbina Opere i Teatra Madlenianum. Mislio sam da mome stvaralaštvu dodam jednu dimenziju “veselog”, “šarmantnog” raspoloženja, živeći u jednom stresnom i tmurnom svetu, gde je umetnost izgubila značenje divertismana. Ova muzika je namenjena ne samo profesionalcima, već i širokoj muzičkoj publici, da “uziva”! U jednom kratkom vremenskom intervalu smenjuje se puno raznorodnih muzičkih situacija, koje ponegde asociraju i na renesansnu muziku, shodno sižeu same opere (N. Makijaveli je pisao komad Mandragola davne 1518. godine). Zbog izvesnog vraćanja u prošlost, u orkestraciji koristim čembalo, a i ljudski glas, sto bi se moglo smatrati jednim “novitetom”. Takođe, da bi se postigla jedna žovijalna atmosfera, tu je i saksofon, koji će svojim glasom podsetiti da smo ipak u “savremenom”…. I tako sam se sa prvim znacima proleća veselio zajedno u društvu sa Mandragolom...