Aleksandar Obradović

Aleksandar Obradović (1927–2001, Srbija) studirao je kompoziciju na Muzičkoj akademiji u klasi Mihovila Logara (diplomirao je 1952). Godine 1955. je postao asistent na Muzičkoj akademiji, 1962. docent, 1969. vanredni, a 1975. redovni profesor. Napisao je prvi udžbenik orkestracije u Srbiji (Uvod u orkestraciju), koji je preveden na italijanski jezik. U dva maha je boravio na specijalizacijama u inostranstvu: kod L. Barklija na londonskoj Kraljevskoj muzičkoj akademiji (tokom semestra 1959/60) i u njujorškom Elektronskom studiju (1966/67). Obavljao je veliki broj društvenih funkcija, među kojima su bile najistaknutije dužnosti generalnog sekretara Saveza kompozitora Jugoslavije (1962–66) i rektora Univerziteta umetnosti (1979–83).

Obradović je u svom stvaralaštvu ispoljio poseban afinitet prema velikim simfonijskim, vokalno-instrumentalnim i koncertantnim formama. Naročito mesto u njegovom obimnom opusu od oko dve stotine dela zauzimaju: osam simfonija, Preludijum i fuga za veliki orkestar, Askeza za veliki gudački orkestar i čelestu, svitu Kroz svemir, Epitaf Ha za simfonijski orkestar i magnetofon, koncerti za klarinet, violončelo, violinu i klavir i kantate Simfonijski epitafi Sutjeska. Bio je jedan od prvih naših kompozitora koji su radili sa elektronskim zvukovima. Aleksandar Obradović je dobio 25 nagrada za svoj kompozitorski rad, među kojima su najznačajnije Oktobarska nagrada Beograda za kantatu Simfonijski epitaf(1959) i Sedmojulska nagrada Srbije (1980) za celokupno delo. Dela su mu izvođena u 33 strane zemlje (115 gradova).

Mikrosonata za klarinet solo posvećena je klarinetisti Milenku Stefanoviću koji je prvi izveo (snimak 1969). U ovom delu kompozitor istražuje izražajne mogućnosti multifonika (od dvoglasna do četvoroglasa), oblikujući sažeti oblik jasne trostavačne strukture (Preludijum, Arijeta, Fugeta).