Ivan Jevtić

Ivan Jevtić (1947, Srbija/Francuska) je rođen u Beogradu, gde je studirao kompoziciju na Muzičkoj akademiji u klasi profesora Stanojla Rajičića. Diplomirao je 1971, a magistrirao 1973 godine. Nastavio je usavršavanje na Pariskom nacionalnom kon­zervato­rijumu za muziku, a u klasi poznatog francuskog kompozitora Olivier-a Messsiaen-a, a nakon toga i u Beču, kod profesora Alfreda Uhla na Visokoj školi za muziku (Herderova stipendija). Od 1978 živi i radi kao slobodni umetnik.
Laureat je mnogobrojnih domaćih i internacionalnih konkursa za kompoziciju. Dela Ivana Jevtića su izvođena od strane eminentnih muzičkih umetnika (Maurice André, André Navarra, Gérard Caussé, André Henry, Manfredo Schmiedt, Pascal Gallet, Gene Pokorny, Stephen Burns, Roberto Gatto, Roberto Duarte, Eric Aubier, Eric Fritz, Radovan Vlatković, Thierry Escaich, Irena Grafenauer, Mira Jevtić, Xenia Jankovich, Aleksandar Madžar, Svetlana Tirmenštajn, Mladen Đorđević, Bojan Suđić, Guy Touvron, Bernard Soustrot…..) u skoro svim zemljama Evrope, Severnoj i Južnoj Americi, Rusiji, Japanu i Kini.
Bio je član žirija više internacionalnih muzičkih takmičenja, gde su na programu istih, njegova dela bila zadata kao kao obavezni komadi: u Parizu, Narbonu, Lunevilu, Beogradu, Arlu i Ženevi.
Od 1997-1999 bio je profesor kompozicije i orkestracije na Konzervatorijumu za muziku, Federalnog univerziteta u Pelotasu (Rio grande do sul), Brazil. Do danas je Ivan Jevtić napisao više od 100 kompozicija (opusa) u oblasti kamerne, koncertantne i simfonijske muzike. Njegova dela su su izdata kod tri poznata francuska izdavača : A. Leduc, G. Billaudot, Chant du Monde i kod švajcarskog izdavača Éds. Bim. Štampano je oko 20 CD sa njegovim kompozicijama u Srbiji, Francuskoj, Švedskoj, SAD, Nemačkoj, Japanu….
2003. je izabran za Dopisnog člana a 2012 za Redovnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti – SANU.

Atmosphères(Atmosfere) za klavir. Delo je nastalo u proleće 1984. u Parizu u ulici 5 rue du Than, nedaleko od parka Monso.
Inspirisano je direktno „dobovanjem kišnih kapi” po krovovima Pariza, jer sam tada živeo na jednoj od mnogobrojnih Pariskih mansardi… Prostor je bio veoma mali, ali sam bio u direktnom kontaktu sa prirodom: vetrovi, ptice, kiša, toplota i sunce… No, kišne kapi samo su bile inicialis za jedno veoma dramatično delo, koje iskazuje kako je kompozitor živeo u tom vremenu.
Jedna od numera (pred kraj) je posvećena i našem velikom kompozitoru Vasiliju Mokranjcu, koji nas je napustio negde baš u to vreme… Možda će se primetiti i neki akordski sklopovi velikog francuskog kompozitora Olivijea Mesijana, ali to nije čudno jer je on bio moj profesor, a ja ga veoma i danas cenim i sećam se….
Gledajući formalno, ova kompozicija bi predstavljala niz blokova sazdanih od različitih duhovnih stanja kompozitora, jer život i istina diktiraju stvaralaštvo kreatora.