Tatjana Milošević Mijanović

Tatjana Milošević Mijanović (1970, Srbija) diplomirala je i magistrirala kompoziciju na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu u klasi red. prof. Zorana Erića pod čijim je mentorstvom 2013. godine odbranila i doktorski umetnički projekat – kamernu operu pod nazivom Ko je ubio princezu Mond. Danas je redovni profesor na istoj katedri. Pedagoškim radom bavi se i na Akademiji umjetnosti u Banja Luci kao profesor kompozicije. Kao gostujući profesor, boravila je na Univerzitetu The Old Dominion u Norfolku (SAD). Bila je predavač i član žirija na kursu za mlade kompozitore 15th Young Composers Meeting u Apeldornu (Holandija).

Njene kompozicije izvođene su na brojnim značajnim festivalima i koncertima savremene muzike u većini evropskih zemalja, SADu, Južnoj Koreji, Kini kao i u našoj zemlji i regionu (BEMUS, NIMUS, Međunarodna tribina kompozitora, Muzički Bienale Zagreb…) Sarađivala je sa renomiranim domaćim i inostranim izvođačima i ansamblima: Simfonijski orkestar RTS, Beogradska filharmonija, Gudači Svetog Đorđa, Ansambl za novu muziku Gradilište, Trio Pokret, Trio Singidunum, Akademski hor Collegium musicum, Beogradski barok, Het trio (Holandija), De Ereprijs (Holandija), Creo (SAD)…

Pod pokroviteljstvom organizacije UNESCO, učestvovala je u projektu Waterproof u okviru koga je izvedena i objavljena njena elektronska kompozicija Tribute for Fort Honswijk. Dobitnik je više domaćih i inostranih nagrada za muzičko stvaralaštvo.

O delu

Tri pesme o nama za mecosopran i kamerni orkestar posvećene su mom suprugu Željku, autoru ovih stihova, koji je otišao na Badnji dan 2019. godine.

 

I
Susret

Vetar je stao pred zoru
pred zoru stao je vetar
i u umornom moru
beloga jedra metar
u mom je oku sjao
kad si me ugledao

Plamen je pao nad vodom
nad vodom pao je plamen
i pod grimiznim svodom
na čelu tvome ko znamen
jutarnja zvezda je sjala
kad sam te ugledala

kad nisi bio čovek
kad nisam bila žena
već samo ruka nema
obali ispružena

II
Dani

Dani
dani
naši davni
dani od vina i ruža
i drvoredi tavni
i reka što se pruža
daleko
daleko
i dalje

Dani
dani
naši slavni
što minuli su tuda
u svome divnom besu
dani
naši dani
u zoru nasmejani
gde su
gde su

III
Memento

Nema me, čujem, a ti pričaš o meni
Bez osude, bez stida
Dok vani vetar skida ugaslu koprenu noći
Zoveš me, sanjam, a znaš da neću doći
Rasute ćute reči
Dah tišine se muti u ogledalu jutra

Ja sam stajala tamo
Ja sam ti rekla sutra
Ali je lukavo vreme zamelo tragove moje
Ko nije našao sebe ne može da se vrati
U onim šumama crnim nepoznatim
Kiše su isprale moje ime

Nema me, čujem, a ti pričaš o meni
I dugo dolaze zime
Dok vani vetar skida ugaslu koprenu noći
Zoveš me, sanjam, a znaš da neću doći
Rasute ćute reči
I kao sećanje gasne pahulja na tvom dlanu