Vasilije Mokranjac

Vasilije Mokranjac (1923–1984) dao je svestran i trajan doprinos srpskoj muzičkoj umetnosti, kulturi i pedagogiji. Rođen u porodici muzičara, rano je pokazao dar za muziku. Diplomirao je klavir (u klasi Emila Hajeka) i kompoziciju (u klasi Stanojla Rajičića) na Muzičkoj akademiji u Beogradu. Nakon pedagoškog rada u muzičkim školama „Josif Marinković“ i „Mokranjac“ u Beogradu, godine 1956. postaje docent na Muzičkoj akademiji; 1965. izabran je za vanrednog, a 1972. za redovnog profesora kompozicije. Od 1962. do 1965. bio je predsednik Udruženja kompozitora Srbije. Za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti izabran je 1967. godine, a za redovnog člana 1976. – iste godine kada je dobio i Sedmojulsku nagradu za životno delo.

Kompozitorski opus Vasilija Mokranjca obuhvata pet simfonija i druga dela za simfonijski orkestar, koncertantnu, kamernu i solističku muziku, u kojoj posebno mesto zauzimaju njegova ostvarenja za klavir solo, kao i radio-drame i veliki broj partitura pozorišne i filmske muzike.

O delu

Kao i druga orkestarska i koncertantna dela iz treće, poslednje stvaralačke faze Vasilija Mokranjca (1972-1984), Lirska poema za orkestar (1974) ostvarena je u jednostavačnoj formi, sa odlikama dinamično-dramatskog luka. U harmonskom pogledu, zanimljiva je Mokranjčeva upotreba lestvice koja je u literaturi poznata kao Mesijanov drugi modus sa ograničenim brojem transpozicija ili Skrjabinov modus.