Hans Cender (1936, Nemačka) studirao je kompoziciju, klavir i dirigovanje na Visokim školama za muziku u Frankfurtu i Frajburgu. Već 1964, postao je glavni dirigent Bonske opere, nakon čega je postao generalni muzički direktor u gradu Kilu (1969). Godine 1972. posto je šef dirigent Simfonijskog radio orkestra Sarbriken i radio je deset godina sa ovim ansamblom. Od 1984. do 1987. godine bio je generalni muzički direktor Hamburške državne opere. Od 1988, bio je profesor kompozicija na Visokoj muzičkoj školi u Frankfurtu, a od 1999. godine postao je stalni gostujući dirigent i član umetničkog saveta SWR Simfonijskog orkestra iz Baden-Badena i Frajburga.

Pored međunarodne dirigentske karije (ostvarene na primer i na festivalima u Bajrojtu, Beču, Salcburgu, Berlinu itd) Hans Cender je stekao i svetsku slavu kao kompozitor kamerne i orkestarske muzike, vokalnih dela i opera (među kojima Stephen Climax, 1979–84; Don Kihot 1989–1994).
Cender je i član Berlinske akademije umetnosti i Bavarske akademije lepih umetnosti sa sedištem u Minhenu. Godine 1997, Cendera je grad Frankfurt nagradio Gete nagradom. Iste godine kuća CPO objavljuje seriju kompakt diskova (17) sa delima koja je dirigovao – od klasične do savremene muzike. Sabrani eseji o Hansu Cenderu objavljeni su pod naslovima Happy New Ears i Wir steigen niemals in denselben Fluss (Herder, Frajburg). Godine 2004. njegovi tekstovi o muzici pisani u periodu od 1975. do 2003, objavljeni su pod naslovom Die Sinne denken (Breitkopf&Härtel, Visbaden). Njegova treća opera (Chief Joseph) premijerno je izvedena juna 2005. u Berlinskoj državnoj operi. Godine 2005/2006 bio je počasni član instituta Wissenschaftskolleg u Berlinu, ako i rezidentni kompozitor Nemačkog simfonijskog orkestra.

Kаbаre Volter (2001) zа soprаn i аnsаmbl (premjerа Insel Hombroich – Inselfestival, 11. mаj 2002)
Zahvaljujući Hugu Balu (Hugo Ball) i njegovoj knjizi Vizantijsko hrišćanstvo donesen je lik Stolpnika u mojoj operi Stefan Lestvičnik. Želeo sam prvobitno da šest zvučnih pesama, koje je Bal napisao u Cirihu 1916. godine za večeri predavanja u Kabareu Volter, integrišem u operu i stavim ih u usta Stolpniku. Put od DADE do umno-kritičkog anarhizma ranohrišćanskih pustinjskih otaca, do negativne teologije, čak do prahrišćanske glosolalije nije toliko dalek kako se to čoveku današnje kulture može činiti. Bal sam priznaje: „Kada sam se sreo sa rečju Dada, ja sam dvaput bio pozvan od Dionisija Areopagite. D. A – D. A.“ I neka mesta u njegovim dnevnicima pokazuju egzistencijalnu ozbiljnost, koja se krije iza očitog nonsensa, i koju je Bal fabrikovao u svojim Stihovima bez reči – inače, ne mnogo udaljenih od Ernsta Bloha (Ernest Bloch) i Valtera Benjamina (Walter Benjamin), sa kojima će kasnije sarađivati. „Ono što mi nazivamo Dada“, piše Bal, „samo je ludorija ni iz čega, u kojoj su zapletena sva viša pitanja … Bilo je toliko očaja kod dadaizma, naročito u početku, kad još nije bio stvar mode, kad se još nije probio, kad je dakle suštinski bio promišljan“. A na drugom mestu se kaže: „Ovim zvukovnim pesmama mi se želimo odreći onog jezika koji je opustošen i koga je jezik novinarstva učinio nemogućim. Mi se moramo povući do najdublje alhemije reči i napustiti samu alhemiju reči, da bismo mogli sačuvati najsvetiji domen pesništva“.

Plan za integraciju zvučnih pesama u moju operu nije se mogao sprovesti iz formalnih razloga. Pa ipak, ja sam bio preuzeo na sebe da, pre ili kasnije, napravim jedan komad o tim tekstovima. I kad sam konačno započeo taj posao, za mene se potvrdila ne samo neprekinuta aktualnost Balovih osnovnih težnji – uprkos sve većoj vremenskoj distanci – već i kvalitet njegovih stihova. On je time anticipirao ono što će se u kasnijem muzičkom razvoju nazivati „strukturalno mišljenje“. Zadatak muzičara sastojao bi se jedino u tome, preuzimanju te strukturalne klice – slogovne forme, repetitivno ređanje, broj slogova po jednom redu, period (tj. vrsni broj, prim. prev.) i povezivanju u kompleksnu (u nekim slučajevima poliritmičku) mrežu. Svaki subjektivni izraz tuge, kao i vedrine, mora prerasti u apsurdno, kako nam se više ne bi prikazivalo kao „jastvo“; slikovite asocijacije, iz kojih se stihovi prelivaju, odgovarale su balovskoj maksimi: „Reč i slika su jedno“. Slikar i pesnik pripadaju jedan drugom“, njih muzika na svoj način podupire i vodi dalje, a da pritom ne nastaje jedno formalno zatvoreno jedinstvo. A na kraju muzika prati jezik pri njegovom prelasku u ćutanje, u „utonulost nemog jecaja riba“ (Bal).

Hans Cender, 2003.
Preveo s nemačkog Miroslav Vukelić