Program

18. novembar 2006.

11:00 – Zadužbina Ilije M. Kolarca, Velika sala - Svečano otvaranje
Dodela nagrade „Mokranjac“

    Jasna Miličić-Brandšteter, engleski rog, Eric Fritz, truba, Ivana Karagunović, solo sopran
    Simfonijski orkestar i hor Radio-televizije Srbije, dirigent: Bojan Suđić
  • Dejan Despić: Diptih op. 166 za engleski rog i kamerni orkestar
  • Vladan Radovanović: Glasovi zemljana za mešoviti hor i simfonijski orkestar
  • Ivan Jevtić: Koncert za tubu i orkestar

20:00 – Sala Beogradske filharmonije

    Trio „Slavko Osterc“, solisti Beogradske filharmonije, dirigent: JürgWyttenbach (Švajcarska)
  • Giacinto Scelsi (Italija): Natura renovatur za jedanaest gudača
  • Jürg Wyttenbach (Švajcarska): Division za klavir solo i devet gudača
  • Ivan Brkljačić: Fliza za flautu solo i kamerni gudački orkestar
  • Svetlana Savić: Trans-verzije za kamerni gudački orkestar
  • Giacinto Scelsi (Italija): Kya za sopran-saksofon i sedam instrumenata

19. novembar 2006.

20:00 – Sala Beogradske filharmonije

  • Svetlana Savić: D-verzije za traku
  • Resital violinistkinje Ane Milosavljević
    Posveta Nikoli Tesli
  • Milica Paranosić: Al’ Airi Lepo Sviri za violinu, traku i video
  • Michel van der Aa (Holandija): Memo za violinu i prenosivi kasetofon
  • Frances White (SAD): The Old Rose Reader za violinu, elektroniku i video
  • Neil Rolnick (SAD): Fiddle Faddle za solo violinu i kompjuter
  • Aleksandra Vrebalov: Lila za solo violinu
  • Dušan Bogdanović: Sonate Printaniere za violinu i klavir / Terezija Ćukrov, klavir
  • Svjetlana Bukvich-Nichols: Before and After the Tekke za solo violinu i traku

20. novembar 2006.

18:00 –„Gvarnerijus“-Centar lepih umetnosti

    Acrobat (Austrija)
  • Reinhard Febel (Nemačka): Die Masken des Pierrot za sopran i klavir
  • Fausto Tuscano (Italija): Stanzas za sopran i ansambl
  • Reinhard Febel (Nemačka): Choralbearbeitungen nach Johann Sebastian Bach za klavir četvororučno
  • Jee Soo Shin (Koreja): The Sound of Quiet Thoughts za ansambl
  • Reinhard Febel (Nemačka): Dodo za sopran i klavir
  • Reinhard Febel (Nemačka): Zen and the Art of Piano Playing za solo klavir

20:00 – Sala Beogradske filharmonije

    Ansambl za novumuziku, dirigent: Biljana Radovanović
  • Milica Đorđević: Sivo za alt-flautu, bas-klarinet, violu, violončelo i klavir
  • Miloš Zatkalik: Izgubljeni fragmenti za klarinet, violončelo i klavir
  • Mirjana Živković: Tri načina, svita za flautu i klavir
  • Thomas Herwing Schuler (Austrija): Geneté za violončelo i klavir, op. 15
  • Aleksandar Damjanović: Quatre poèmes françaises za glas i klavir, na stihove R. M. Rilkea
  • Aris Carastathis (Grčka): Holiday Traffic za flautu, marimbu i violončelo
  • Dragan Latinčić: I torri di San Gimignano za duvački kvartet, gudače i udaraljke
  • Đuro Živković: Beli anđeo za kamerni orkestar

21. novembar 2006.

20:00 – Sala Beogradske filharmonije

    Acrobat, dirigent: David Danzmayr (Austrija)
  • Manuel de Roo (Holandija): Seelenwanderung-Ostwind za ansambl
  • Juan García Rodríguez (Španija): Polly Nichols’ Sketch za ansambl
  • Anna Malek (Poljska): Trifida za solo klavir
  • Josef Irgmaier (Nemačka): Zumarabischen Coffee-Baum za ansmbl
  • Theodor Burkali (Mađarska): a Morte za bas-klarinet i violončelo
  • Renato Miani (Italija): Doubles II
  • Irena Popović: Der Brief fürmeinen Vater za ansambl
  • Simone Movio (Italija): Di fragili incanti za ansambl

20−22. novembar 2006.

Goethe Institut - Seminar za mlade kompozitore

    prof. Reinhard Febel

Ivana Stamatović: Prikaz

Ivana Stamatović: „15. Međunarodna tribina kompozitora“

Sobzirom  na to da smo na stranicama ovog časopisa iskazali izvesne rezerve u pogledu profila i kvalitativnih domeMeđunarodne tribine kompozitora u poslednje dve godine, nakon 15. izdanja ove manifestacije kao najsnažniji utisak ističemo svojevrsnu konsolidaciju na svim vitalnim – stvaralačko-izvođačkim i uređivačko-organizacionim – ravnima njenog postojanja. Tokom četiri dana u dvorani Kolarčeve zadužbine, Beogradske filharmonije i Centra lepih umetnosti „Gvarnerijus“ održano je šest koncerata i izvedeno 37 kompozicija, od čega je gotovo dve trećine bilo premijerno predstavljeno domaćoj muzičkoj javnosti. Najsnažniji pečat ovogodišnjem festivalu dalo je sadržajno i koncepcijsko osmišljavanje pojedinačnih koncerata i jasna umetnička pozicija izvođača i ansambala  koji  su  ih  realizovali.  Na  takav  način  izbegnuti  su svojevrsni programi-priredbe – sačinjeni od međusobno nespojivih kompozitorskih poetika i izvođački neujednačenog nivoa – koji su programsku orijentaciju Tribine neretko činili prilično nejasnom. Posledično, uprkos činjenici da se o pojedinačnim programskim izborima i izvođačkim dostignućima može diskutovati, koncerte na 15. tribini bilo je moguće kontekstualno i poetički opredeliti i time stvoriti platformu za slušanje i kritičku recepciju festivala. Saglasno jednoj od glavnih programskih smernica Simfonijskog orkestra i Hora Radio-televizije Beograd, ovom ansamblu je – pod upravom Bojana Suđića povereno otvaranje Tribine (18. 11) i predstavljanje domaćeg muzičkog stvaralaštva. U kompozicijama Diptih op. 166 za engleski rog i kamerni orkestar Dejana Despića (2003), Koncert za tubu i orkestar Ivana Jevtića (1992) i Glasovi Zemljana za mešoviti hor i orkestar Vladana Radovanovića (1992/95) realizovana su dosledna, prepoznatljiva i trajna stvaralačka opredeljenja. Rekli bismo da su u godini Despićevog životnog i kompozitorskog jubileja, vrednost i status njegovog opusa – možda više nego sam Diptih – doprineli odluci da upravo pomenuto delo bude nagrađeno Mokranjčevom nagradom za 2005. godinu. Jevtićev Koncert bio je prvi put predstavljen beogradskoj publici. U toj kompoziciji pregledne četvorostavačne koncepcije i, s obzirom na to očekivane dramaturške krivulje, posebno razrađene u ironijski reskom Scerzo diabolicco drugog stava, briljirao je tubista Erik Fric (Eric Fritz). Premijerno izvedeno  Radovanovićevo ostvarenje čuli smo kao muziku visoke specijalizacije kako na ravni kompoziciono-tehničkih postupaka, tako i na nivou perceptivnih zahteva, naime, blisko autorovom tumačenju iskazanom  u programskom komentaru, kao oprimerenje univerzalne muzičke modernosti protkane ličnom vizijom kosmičkog odjekivanja planete.
Na koncertu Trija „Slavko Osterc“ i Solista Beogradske filharmonije pod upravom Jirga Vitenbaha (Jürg Wyttenbach) iste večeri, predstavljen je program sačinjen od dela evropske moderne i novih radova mlađe generacije srpskih autora. Veče je bilo uokvireno muzikom Đačinta Šelzija (Giacinto Scelsi). Dominantni i najupečatljiviji ton večeri pružila su početna Tri komada (Tre pezzi) ovog autora, nastala 1956. godine. Karakterističnu šelzijevsku baršunastu zvučnost, u pomenutom delu obojenu snažnom melanholijom, izvanredno je interpretirao saksofonista Dejan Prešiček. Upravo ta prepoznatljiva meka sonornost nedostajala je instrumentalnom ansamblu u tumačenju Šelzijeve kompozicije Kua (1959), za sopran-saksofon i sedam instrumenata na kraju koncerta. Premijerno izvedena ostvarenja Ivana Brkljačića i Svetlane Savić su, svako na svoj način, uspostavila kontinuitet s već izgrađenim autorskim poetikama i senzibilitetima. S jedne strane, u komadu Fliza za flautu solo i kamerni gudački orkestar, kao jednom od brojnih rezultata Brkljačićeve višegodišnje saradnje sa slovenačkim ansamblom, autor širi intimističko-sentimentalnu izražajnu  ravan svog znatnog opusa. S druge strane, Trans-verzije Savićeve postuliraju poetiku fragmenta ili isečka iz muzičkog kontinuuma i, zajedno s kompozicijom D-versions za traku prikazanom narednog dana, čine segmente svojevrsnog „ciklusa u nastajanju“, kojim je kompozitorka okupirana poslednjih nekoliko godina. Istorijski jasno kontekstualizovan, razuđeni punktualistički jezik Vitenbahovog dela Division iz 1964. godine odudarao je od opisanog zvučnog konteksta.
Koncert violinistkinje Ane Milosavljević (19. 11) označio je izvestan pad u odnosu na 15. međunarodnu tribinu kompozitora u celini. Ovaj koncert bio je po trajanju predimenzioniran, a po svom sadržaju uglavnom ne naročito provokativan. S obzirom na činjenicu da živi i deluje u SAD, logično je što se umetnica, uz izuzetak ostvarenja Memo za  violinu i prenosni kasetofon Mišela van der Aa (Michel van der Aa), predstavila programom koji reprezentuje delić najsavremenije američke kompozitorske scene. U većem segmentu programa dominirala su mnogostruka ispitivanja međusobnog odnosa na različite načine generisanih elemenata zvučnog teksta (instrumentalnog/violinskog, vokalnog/govornog i elektronskog), kao i njihovih relacija s vizuelnim i verbalnim tekstom. Ostvarenje Al’ Airi lepo sviri za violinu, traku i video Milice Paranosić bilo je zasnovano na unekoliko pojednostavljenoj, potpunoj semantičkoj podudarnosti svih zastupljenih elemenata i njihovom usredištenju u nacionalnu svetovnu i duhovnu tradiciju, dok je u kompoziciji Before and After the Tekke za violinu i traku Svjetlane Bukvić-Nikols (Svjetlana Bukvich-Nichols) doslovna transpozicija muzičkog folklora imala prozaičan prizvuk. U nokturalnom ostvarenju The Old Rose Reader za violinu, elektronski zvuk i video Frensis Vajt (Frances White) čisto zvučanje govorenog teksta nadvisilo je kako komponovanu muziku, tako i živopisan video zapis. Pitanje o ulozi i statusu izvođača/muzičara i autora bilo je temeljno za razumevanje Van der Aaovog dela. Srodno nekim drugim vokalno-instrumentalnim ostvarenjima holandskog stvaraoca, ono je ispitano putem tehnike superponiranja živog izvođenja i snimka tog istog izvođenja ostvarenog u realnom vremenu. U ovoj grupi dela izveden je i muzički nepretenciozan komad Fiddle Faddle za violinu i kompjuter Nila Rolnika (Neil Rolnick). Izuzev pomenutih, na programu koncerta bila je i kompozicija Lila za solo violinu Aleksandre Vrebalov, kao i Sonate printaniere za violinu i klavir Dušana Bogdanovića, u kojoj je izvesna ograničenost izvođačkog bria mlade violinistkinje bila posebno vidljiva.
Na koncertima austrijskog ansambla Acrobat (20. i 21. 11) bio je predstavljen isečak iz savremenog evropskog stvaralačkog prostora proisteklog uglavnom iz kompozitorsko-pedagoške radionice Rajnharda Febela (Reinhard Febel), profesora na Univerzitetu Mozarteum u Salcburgu. Naime, osim dela samog Febela, kao i ostvarenja pretežno mladih autora stasalih u njegovoj klasi, na repertoaru ansambla bilo je i stvaralaštvo Teodora Burkalija (Theodor Burkali), inače člana pomenutog ansambla, Simonea Movija (Simone Movio) i Renata Mianija (Renato Miani). Na takav način, uz kompozitorski seminar koji je Rajnhard Febel od 20. do 22. novembra održao za mlade kompozitore iz regiona, ovom stvaraocu je posvećen znatan prostor na 15. tribini. I to, rekli bismo, s pravom. Jer, jedan od naših najupečatljivijih utisaka s ovogodišnjeg festivala – na ravni ne samo stvaralačkih, već i izvođačkih dometa – vezan je za izvođenje Febelove kompozicije Die Masken des Pierrot za sopran i klavir. Ovaj istinski teatarski komad, komprimovan u svega nekoliko minuta, ekspresionistički zaoštrenog izraza, koncipiran putem brze međusobne smene veoma intenzivnih stanja u rasponu od grotesknog i jezivo čudovišnog humora i izrugivanja, preko tuge i plača, do sentimentalnih izliva, veoma je snažan, pomalo i zastrašujć u svom dejstvu, kojem je umnogome doprinela i maestralna interpretacija Elizabet Kalos (Elisabeth Kallos), sopran. U Febelovom Choralbearbeitungen nach Johann Sebastian Bach za klavir četvororučno nametnulo se složeno pitanje autorstva muzičkog dela: kako se Bah i njegova muzika kroz autorsku intervenciju predočavaju današnjem slušaocu? Koji slojevi značenja obavijaju njegovo delo i da li bismo, ako ih razgrnemo, na tom mestu pronašli „pravog“ Baha (Johann Sebastian Bach) ili konstruisano i nestabilno  mesto  naših  predstava?  Sličnim  pitanjem,  premda upotrebivši Mocartovu (Wolfgang Amadeus Mozart) solo pesmu kao model, bavio se i Fausto Tuskano (Fausto Tuscano) u kompoziciji Strofe za sopran i ansambl. U Febelovoj minijaturi Dodo za sopran i klavir bili smo suočeni s materijalnošću vokalnog objekta, a u opsežnom ciklusu Zen and the Art of Piano Playing istog autora sa savremenom interpretacijom tradicije karakternih klavirskih etida.
Osim Tuskana, čitav niz mladih autora, uglavnom Febelovih diplomaca kako je rečeno, predstavio se na koncertima ansambla Acrobat. Ostvarenja The Sound of Quiet Thoughts Je So Šin (Jee Soo Shin), Seelenwanderung-Ostvind Manuela de Roa (Manuel de Roo) Polly Nichol’s Sketch Huana Garsije Rodrigeza (Garcia Rodriguez), Trifida Ane Malek (Ana Malekk), Zum arabischen Coffee-Baum Jozefa Irgmajera (Joseph Irgmeir) i Di fragili incanti Movija međusobno povezuje sklonost autora ka zvučnim istraživanjima. Komad Der Brief fur meinen Vater Irene Popović, osmišljen poput minijaturne teatarske scene u kojoj izvođači preuzimaju i ulogu pripovedača, po svom polueksperimentalnom i poluigrivom duhu nedvosmisleno je Irenin. Izuzetan doživljaj priredio nam je virtuozni Burkali interpretacijom svoje tehnički veoma zahtevne kompozicije aMorte za basklarinet i violončelo.
Posebno mesto na 15. međunarodnoj tribini kompozitora imao je koncert Ansambla za novu muziku (20. 11). Na njemu su – izuzev kompozicija Geneté Tomasa Hervinga Šulera (Thomas Herwing Schuler) i Holiday Traffic Arisa Karastatisa (Aris Carastatis), saglasno tradiciji pomenutog sastava – predstavljena nova ostvarenja domaćih autora. Nažalost, zbog preklapanja završetka koncerta ansambla Acrobat i početka koncerta Ansambla za novu muziku, autorka ovog prikaza nije bila u mogućnosti da čuje prvu kompoziciju na programu našeg uglednog sastava (Sivo Milice Đorđević). U nastavku, u krajnje profesionalnom izvođenju, usledili su nekoliki značajni individualni stvaralački prodori. U kompoziciji Izgubljeni fragmenti za klarinet, violončelo i klavir Miloš Zatkalik pokazao je svoje „drugo lice“: širenje izražajne palete u odnosu na neka njegova prethodna, često objektivistički učaurena dela, produbljivanje tematskih procesa, te i složene tehnike rada s ritmičkom komponentom, što je rezultiralo oslobađanjem „krvotoka“ Zatkalikove muzike. U sviti Tri načina za flautu i klavir Mirjane Živković, premda realizovanoj putem konvencionalnog međusobnog uodnošavanja stavova prema rasporedu tempa brz-lagan-brz, plenila je – naročito u središnjem stavu – sveža melodijska invencija i, u današnje vreme čini se iščezla, dirljiva i neposredna emocionalnost. Quatre poèmes na Rilkeove (Rainer Maria Rilke) stihove Aleksandra Damnjanovića, kompoziciju veoma delikatnog zvuka i suzdržane izražajnosti, čuli smo kao još jedan primer autorovog antimodernog stava, što ne treba shvatiti u negativnom smislu. Završetak koncerta Ansambla za novu muziku bio je veoma zanimljiv i uzbudljiv. U dva mlada, ali krajnje upečatljiva i razrađena autorska pisma – u opsežnom trostavačnom delu The White Angel za kamerni orkestar Đure Živkovića i u četvorostavačnoj sviti I torri di San Gimignano za duvački kvartet, gudače i udaraljke Dragana Latinčića postavljeno je pitanje referencijalnosti muzike: dok je Živković bio okupiran transpozicijom individualnog doživljaja poznate religijske predstave u specifičan harmonski sistem, Latinčić je – putem inventivnih oneobičenja referencijalnog žanrovskog spektra tradicionalnog oblika svite – ostvario temeljnu transformaciju ove forme.
Čini se da će proći još mnogo vremena dok se ne izgradi prepoznatljiv, specifičan i autonoman profil Međunarolne tribine kompozitora. U spletu okolnosti koje u istoriji ovog festivala najčešće nisu bile ni umetničke ni stručne prirode, svesni smo činjenice da će taj proces biti težak. Istovremeno, postavlja se i pitanje da li je, s obzirom na praktično nesagledivu raznovrsnost savremene kompozitorske prakse, to uopšte moguće učiniti. Ili bi upravo na toj raznovrsnosti trebalo graditi prepoznatljiv lik Tribine.