Milana Stojadinović-Milić (1962, Srbija) diplomirala je i magistrirala kompoziciju na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu, na kojem radi kao docent na Katedri za muzičku teoriju. Među njena značajnija dela spadaju: Mimikrija i Aurora borealis za simfonijski orkestar; Duo simbolico za klavir i simfonijski orkestar; duvački kvintet Kaleidoskop; gudački kvarteti Melodija i Rok-džez-rol etida na rasprodaji; ciklus vokalnih minijatura Suze (za alt flautu, sopran i klavir); Isečak međuvremena (za sopran, flautu i klavir); Eol (za tri violončela); Neoromantico1 za flautu, violinu i klavir; Dream za flautu i klavir; Tango sentimental – u spomen Astora Pjacole za harmoniku (bandoneon), violinu, kontrabas i klavir; niz ’malih’ kompozicija za učenike klavira osnovnih i srednjih muzičkih škola (Tajni agent sa Timpaniusa, Šopenesa, Prvozvani, Rok-džez-rol etida…). Ova dela su izvođena na koncertima, festivalima, posredstvom radio i televizijskih programa u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Republici Srpskoj, Bugarskoj, Grčkoj, Francuskoj, Italiji, Nemačkoj, Velikoj Britaniji. Njena dela su snimljena na kompakt diskovima u zemlji i inostranstvu, kao i u okviru međunarodnog projekta Contemporary Music of the Balkans. Dobitnica je deset nagrada za kompozitorski rad na konkursima u zemlji i međunarodnim takmičenjima i tribinama. Njena biografija je uvrštena u pet izdanja leksikona Who is Who in Classical Music britanske izdavačke kuće Europa Publications. Član je Udruženja kompozitora Srbije.

Neoromantico 2 za klarinet, violinu i klavir
Šta je, uopšte, romantično? Posebno u muzici? Prva asocijacija, a ta je često ona prava, povlači jednakost romantično – uzbuđeno, a uzbuđeno je ono što je prenaglašeno, što predstavlja krajnost svakog raspoloženja, otuda, neretko, romantično biva sinonim za „razbarušeno”, „slobodno” i „bez ikakve kontrole”. Zbog emotivnog određenja, stvaraoca ili izvođača, a svakako i slušaoca, romantično nikad nije trivijalno, a vrlo često je poetično i dirljivo… iskreno… Mislim da muzika svakog žanra ili epohe, otvoreno ili pritajeno, pretenduje da, u tom smislu, bude romantična… pa bi se takva romantičnost mogla i dozirati, na primer: … molto romantico…, poco a poco piu romantico…, … romantico possibile … I Neoromantico 2 ima takve pretenzije… da restaurira suštinu romantičnog… Njegove četiri etape mogle bi se shvatiti kao četiri moguća, muzikom pokrenuta, stanja duha… njihova zvučna, italijanska imena, iz ove perspektive deluju kao naivan i detinjast pokušaj da se samoj muzici na svaki, pa i taj način, pomogne da osnaži svoj efekat.

Tako su tu:
Minima – najmanja, najsitnija, ali i najneophodnija, najpotrebnija, asketizovano i ’štedljivo’ upravlja muzičkim , ali i emocionalnim sadržajem…;
Anima – duša, svest i sposobnost čoveka da misli i oseća, njena melodija odjekuje do samog kraja i pokreće sveukupni muzički tok…;
Arroganza – nadmena, ohola, drska i bezobrazna, ćudljiva, nervozna, neuravnotežena… pri samom završetku i latentno razarajuća;
i Sensibilita – osetljiva, osećajna, ranjiva, ali i smirena i odlučna, sva u lepoti jednostavnog… kao što je zamagljeno prozorsko okno na koje ravnomerno, ritmično i postojano padaju sićušne kapi kiše… kao što je tamno zeleni pejzaž čije konture trepere u izmaglici… kao što je svetli i topli dur koji polako i strpljivo ispunjava zvučni prostor … i vreme… Kompoziciju je premijerno, 4. maja 2012. godine, u Dvorani Kolarčeve zadužbine u Beogradu, izveo Trio Pokret, čijim članovima i njihovoj dragocenoj i nesvakidašnjoj umetnosti je i posvećena.