Dejan Despić (1930, Srbija), kompozitor, muzički pisac, teoretičar i pedagog. Studirao je kompoziciju kod Marka Tajčevića i dirigovanje kod Mihaila Vukdragovića na beogradskoj Muzičkoj akademiji, gde je na oba odseka diplomirao 1955. godine. Predavao je teorijske predmete u Muzičkoj školi Mokranjac (1955–1965), a potom na Muzičkoj akademiji u Beogradu (1965–1995). Za dopisnog člana SANU izabran je 1985, a redovnog 1994. godine. Autor je više od 170 opusa najrazličitijih žanrova, sa posebnom sklonošću ka koncertantnim žanrovima i kamernom zvuku. Dobitnik je velikog broja nagrada i priznanja, između ostalog i na Međunarodnoj tribini kompozitora, više nagrada Udruženja kompozitora Srbije, JRT-a, Radio Beograda, SOKOJ-a, Mokranjčeve nagrade za 2005. godinu za kompoziciju Diptih op. 166 za engleski rog i kamerni orkestar.

Dela su mu izvođena na svim festivalima u zemlji, kao i u mnogim muzičkim centrima Evrope i u Sjedinjenim Američkim Državama.

Diptih op. 166 za engleski rog i kamerni orkestar. U obrazloženju odluke žiri je dao sledeći osvrt:
„U bogatom stvaralačkom opusu Dejana Despića koncertantni žanr se izdvaja brojnošću i zanimljivošću priloga, jer se kompozitor u njemu često obraća nestandardnim ansamblima tragajući za njihovom specifičnom zvučnošću (Končertino za klarinet, fagot i orkestar, Divertimento končertante za hornu, trubu i orkestar, Končerto groso za flautu, obou, klarinet, fagot i orkestar), mada je komponovao i za standardne izvođačke sastave (Končertino za dve flaute i kamerni orkestar, Koncert za klavir i orkestar, Koncert za Natašu). Na autorskom koncertu održanom u Atrijumu Narodnog muzeja 2005. godine, premijerno su izvedena dva izvanredno zanimljiva koncertanta dela Dosta je već …  rečitativ, koral i varijacije na jednu temu Feliksa Mendelsona za dva violončela i gudački orkestar op. 141(1999) i Diptih op. 166 za engleski rog i kamerni orkestar (2004). Žiri je imao nezahvalan zadatak da izdvoji samo jednu od ovih uspelih kompozicija. Nagradu je dodelio Diptihu koji pleni i osvaja vedrinom i sadržajnošću, uvodeći slušaoca u svoj komprimovani svet muzički inventivnog dijaloga meke, tople zvučnosti engleskog roga i gudačkog kamernog orkestra. Svežina i neposrednost ovog dela pravi su reprezent Despićevog majstorskog kompozitorskog rukopisa.”