Aleksandra Anja Đorđević (1970, Srbija) je diplomirala kompoziciju na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu u klasi profesora Vlastimira Trajkovića. Postdiplomske studije pohađala je u klasi profesora Zorana Erića. Komponovala je muziku za brojne pozorišne predstave u zemlji i inostranstvu, muziku za savremene plesne predstave i za nekoliko dokumentarnih filmova, kao i za mnoge izložbe, instalacije i druge multimedijalne umetničke forme. Njeno muzičko stvaralaštvo je prvenstveno usmereno na vokalno instrumentalnu muziku, odnosno muzičko pozorište. Za operu Narcis i Eho je dobila Nagradu Mokranjac za 2002. godinu. Maja 2005. bila je gostujući kompozitor u Međunarodnom centru za kompozitore u Švedskoj.

Kamerna opera Narcis i Eho premijerno je izvedena 10. oktobra 2002. godine u okviru 34. Bemusa. Libreto je napisala Marija Stojanović, reditelj je bila Alisa Stojanović, kostimograf Zora Mojsilović-Popović i scenograf Saša Ivanović. Ulogu Narcisa tumačio je Radmilo Petrović, kao Eho je nastupila Anja Đorđević, dve nimfe su tumačile Aneta Ilić i Ivana Dimitrijević. Dirigovao je Premil Petrović. Ovo delo je označilo početak nove etape u razvoju srpske opere na početku novog milenijuma donoseći važne inovativne momente u njenom razvoju. Opera je komponovana kao festivalska produkcija, nezavisno od programske politike operskih kuća u Srbiji i predstavljala je prvu postavku operskog dela domaćeg autora posle trideset godina i prvu operu jedne srpske kompozitorke. U realizaciji je učestvovala i sama autorka, uključivši u opersko izvođenje i svoj specifičan izvođački manir do tada publici poznat iz njenog rada u sklopu Ansambla za balkansku muziku Marsijai trija Ravno nebo. Originalna interpretacija antičkog mita, svojevrsni postmoderni pogled na početke i tradiciju opere koji je doneo spoj elemenata barokne opere, repetitivne muzičke tehnike i prijemčivih elemenata pop muzike osvojio je široku publiku, uprkos tome što je delo doživelo samo tri izvođenja na Bemusu. Britansku premijeru u produkciji Milana Govedarice opera je imala 2011. godine (sa prepevom na engleski jezik). Iste godine je poslužilo kao inspiracija za istoimeni film Saše Radivojevića.

Podsetimo da 2003. godine na otvaranju Tribine.zip – koja nije dobila finansijsku podršku Ministarstva za kulturu i zato je morala da bude značajno skraćena – nije upriličena uobičajena svečana dodela Nagrade Mokranjac.

Kamerna opera „Narcis i Eho” (dovršena 2000, premijerno izvedena na BEMUS-u 2002) beogradske kompozitorke Aleksandre Đorđević jedno je od onih dela, retkih u našoj sredini, koje u potpunosti izviru iz savremenog trenutka najmlađe urbane generacije intelektualaca. Kroz ovo svoje delo kompozitorka je inteligentno, prefinjeno i beskompromisno postavila pitanja ne samo o sudbini muzike kao umetnosti, već i o sudbini svoje generacije sagledane kroz pitanje roda: samosvesne, prefinjene i podređene Ehe i nadobudnog, ispraznog i nadređenog Narcisa. Muzika ovog dela oslonjena je na dve udaljene muzičke kulture: baroknu operu i savremenu pop-scenu, a scenski je organizovana u nesvakidašnjem paralelizmu baroknog operskog spektakla i spektakla pop-koncerta. Muzički koncept dela je savremena postminimalistička kompozitorska matrica koja, zahvaljujući majstorskim poigravanjima autorke, dobija čas barokni, čas urbani pop-profil. Klasični siže dobio je, dakle, svoju potpuno novu transpoziciju, tragikomičnu interpretaciju odnosa polova i muzika. Zahvaljujući potpuno novim idejama, veštini i kompozicionoj zrelosti, u delu zajedno opstojavaju ironija i ne-opoziciono postavljeni različiti jezici muzike. Opera »Narcis i Eho« je, mada sa svega tri izvođenja, postala naša kultna muzička priča o savremenom životu. Ozbiljna i tragična pitanja opstanka intelektualaca i njihove umetnosti danas i ovde ona postavlja na naizgled lak, duhovit i zavodljiv način. Postavlja pitanja o opstanku tako da, kad ih postanemo svesni, ne poželimo da se prepustimo sudbini, već da se suočimo sa sopstvenim konformizmom i, za početak, gorčinu pobedimo osmehom na sopstveni račun. Anja Đorđević svojim višeslojnim i duboko metaforičnim delom poručuje da umetnost opstojava i onda kada se, na izgled, odriče sebe. Utoliko više i moćnije.

(komentar Zorica Premate, član žirija)