Ivan Jevtić (1947, Srbija/Francuska), diplomirao je i magistrirao kompoziciju u Beogradu u klasi Stanojla Rajičića; usavršavao se u Parizu i Beču. Dugi niz godina živi i radi u Parizu. Redovni je član SANU. U stvaralaštvu Jevtić je prvenstveno okrenut instrumentalnim oblicima, a poseban afinitet ima prema kamernom i koncertantnom žanru. Njegov bogati opus koji danas broji oko stotinu dela izuzetno dobro su primili i interpretatori i publika. Izvođen je praktično na svim kontinentima. Njegova dela publikuju jedan švajcarski i tri francuska muzička izdavača (objavljeno je 65 partitura), zapisi njegovih kompozicija na nosačima zvuka objavljeni su u sedam zemalja, autorske koncerte je imao u Beču (1978), Parizu (1979, 1993, 2003) i Beogradu (1991, 1993, 1996, 2003, 2013). Dela su mu izvođena i na prestižnim festivalima u zemlji i svetu, kao obavezne konkursne kompozicije na međunarodnim takmičenjima, kao i na redovnom koncertnom repertoaru. Nosilac je brojnih međunarodnih i domaćih priznanja, među ostalima i Nagrade Stevan Mokranjac (za 1999), kao i Nagrade Vukove zadužbine (2005).

Na području simfonijske muzike izdvajaju se njegova Prva simfonija (1971), simfonijska poema Uzdah zemlje (1976), simfonijska poema Kad sedmi anđeo zatrubi (1994), Izgon (2000), i Svečana uvertira (2003, porudžbina Bemusa). U vokalno-simfonijskom opusu značajno je delo Zadužbine Kosova (1989). Koncerte je posvetio brojnim instrumentima: klaviru (tri dela – 1971, 1985, 1991), trubi (dva dela – 1973, 1986), pikolo trubi (1985, 1991), horni (1993, 1994), tubi (1992), flauti (sa klavirom i gudačkim orkestrom, 1975, drugi 1999), violi (Vers Byzance, 1984), violončelu (Koncert 1982, Čelo simfonija, 1995), violini (1986). Osobenom tretmanu koncertantnog žanra na tragu barokne tradicije končerta grosa pripadaju Divertimento za dve trube 1980, Koncert za klarinet, klavir i kamerni orkestar  i  Divertimento za dva violončela i gudački orkestar (1997). Njegovu kamernu muziku odlikuje sugestivnost izraza i znalački tretman instrumenata, što je čini posebno zanimljivom za izvođače. U tom smislu izdvajaju se njegova tri gudačka kvarteta (1970, 1974, 1980), niz kompozicija namenjen violončelu – Prva (1979, nagrađena u Verčeliju)i Druga sonata za violončelo i klavir, Metamorfoze za dva violončela, Prekinute melodije i In modo Balcanico za solo čelo,  Klavirski trio (1977), Sonata za violinu i klavir, Musica per due za flautu i violončelo (1989), Sonata za obou i klavir (1993). Klaviru, koji tretira virtuozno, posvetio je brojna dela, dok na području muzičke scene ima balet Maska crvene smrti (1978). Glasu su takođe posvećena brojna dela: La tartane za sopran i klavir 1982,  Tuga u kamenu za alt, violončelo i četiri timpana (1991), ciklusi pesama Kamena uspavanka i Krhotine leda, Bez nade, pesme za klas i klavir, Krhotine leda za sopran i kamerni orkestar, Narcisa – Mulikin san ciklus pesama za sopran i klavir (na stihove Ane Mulikić), Sedam lirskih krugova Momčila Nastasijevića za mecosopran i simfonijski orkestar.

Divertimento za dva violončela i gudače je komponovan 1997. godine i premijerno izveden u Brazilu 14. septembra 1999. godine i posvećen je Konzervatorijumu Državnog univerziteta u Pelotasu u Brazilu. Beogradska premijera dela bila je 2000. godine na otvaranju devete Tribine kompozitora. Divertimento pripada onim kompozicijama koje su našle put do izvođača i publike i u Beogradu se više puta mogao čuti u interpretaciji različitih čelista i orkestara. Kompozicija je trostavačna, sa rasporedom tempa koji je karakterističan za koncertne cikluse (brzi – lagani – brzi stav), ali su u koncertni žanr interpolirani i elementi kamernog. Prvi stav je napisan u sonatnoj formi, drugi u obliku pesme, a treći u formi varijacija (Theme de Carolina). Divertimento se može smatrati tipičnim za autorov rukopis neoklasičnog prosedea, izražajnog i upečatljivog tematizma (naročito u folklorno obojenom završnom stavu) i znalačkog tretmana instrumenata.