Vladan Radovanović (1932, Beograd). Kompoziciju je diplomirao na  Muzičkoj akademiji, u klasi prof. Milenka Živkovića. Učestvovao je u osnivanju Mediale 1958. Inicirao je osnivanje Elektronskog studija Radio Beograda, i njime rukovodio od 1972. do 1999. Godine 1993. osniva otvorenu grupu Sintum.

Nezavisno od avangardnih zbivanja u svetu, stvara u više oblasti: slikanje, komponovanje, književnost, zapisi snova (1953), vokovizuel i projektizam (1954), taktilizam (1956), polimedij i rad s telom (1957), muzika za traku (1960), elektronska (1966) i kompjuterska muzika (1976), kompjuterska grafika (1988). Centralno mesto u njegovoj poetici zauzima sintezijska umetnost. Napisao je preko 250 teorijskih tekstova o novim tendencijama u umetnosti.

Radio je u studijima u Varšavi, Parizu, Utrehtu i Budimpešti. Održao je 26 samostalnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Kompozicije su mu triput predstavljale Jugoslaviju (1969, 1976, 1988) na festivalima Međunarodnog društva za savremenu muziku (SIMC).

Objavio je 11 knjiga, 2 mape, 6 partitura, 2 autorske ploče, 2 kasete i 5 autorskih kompakt diskova.

Dobio je 11 domaćih i međunarodnih nagrada za muziku (među njima su 3 prve nagrade na takmičenjima Jugoslovenska muzika na Radiju, Oktobarska nagrada 1971, II nagrada u Buržu za elektronsku muziku 1979, nagrada Gianfranco Zafrani na Prix Italia 1984, I nagrada na Međunarodnoj tribini kompozitora u Beogradu 1998), 3 za literaturu (jedna od njih je Nolitova nagrada 1968) i 8 za vizuelne umetnosti (među njima su I nagrada Ministarstva kulture za najbolju multimedijalnu izložbu 1992, I nagrada za video u Sao Paolu 1997, nagrada „Ivan Tabaković“ 2008. i nagrada „Mića Popović“ 2012).

Član je Udruženja kompozitora Srbije i Udruženja likovnih umetnika Srbije. Od 2001. do 1012. predaje kao profesor po pozivu na Univerzitetu umetnosti u Beogradu, Grupa za višemedijsku umetnost. Godine 2005. postao je počasni doktor muzike Univerziteta u Kolumbusu, Ohajo, a 2007. počasni doktor višemedijske umetnosti Univerziteta umetnosti u Beogradu.

Sideral (2012) je komponovan za mešoviti hor, klavir i gudače. U pogledu načina strukturisanja, Sideral je izgrađen na principu polifonije polifonije ili hiperpolifonije, razvijenom od 1958 do 1960. godine. Taj princip vlada u Devetoglasu, Sferoonu, Sonori, Evoluciji, Vokalinstri i Glasovima Zemljana – da navedem samo neka svoja instrumentalna i vokalno-instrumentalna dela. Bitno svojstvo hiperpolifonije jeste raslojenost opšte strukture na grupe od po nekoliko glasova vođenih polifono, pri čemu su i same grupe međusobno u polifonom odnosu. Pošto su u okviru grupa zastupljeni manji intervalski odnosi, od male sekunde do male terce, dok grupe razdvajaju nešto veći intervali, ne može se govoriti o primeni potpunih klastera, te je pogrešno hiperpolifoniju zamenjivati s mikropolifonijom. Utoliko pre što hiperpolifonija ne uključuje ni dodekafoniju niti serijalni postupak. Između ostalog, treba istaći i da su u okviru moje zvučne poetike, a prema intuiciji i naklonosti, profilisani i svi vertikalni i horizontalni intervalski odnosi.

Oblik, posredstvom odnosa između ponavljanja i neponavljanja, omogućuje i navigaciju kroz delo. U Sideralu su nosioci, koji obezbeđuju navigaciju između tih stanja, tematizovane strukture a ne melodijske teme. Konfiguraciju oblika vajaju i zgušnjavanja i razređivanja strukture, napetosti i opuštanja, kao i smene tembralnih okolnosti. Osnova oblika Siderala vije se oslonjena na trostruko, na različite načine izmenjeno, ponavljanje tematizovanih struktura, koje istovremeno donosi i vrhunce napetosti.

Naziv dela proizlazi iz latinskih reči sidus – zvezda i sideralis ili sidereus – zvezdan. Ovo upućivanje na zvezde, zvezdano nebo, i dalje, na kosmos, nikako ne znači pokušaj slikanja kosmičkih prizora niti pripovedanje nekakve priče o kosmosu. Posredi je ono što muzika uspešno može da postigne bez pomoći značenja: delovanje i pobuđivanje neiskazivih ali u sebi razlučivih osećanja. Tako, u mome svetu doživljaja, međusobno odgovaraju, s jedne strane, dejstvo koje na mene imaju prizor kosmosa, saznanja o njemu i krajnja pitanja što ostaju bez odgovora – i, s druge strane, dejstvo jednog određenog „plemena“ zvuka. Još sam početkom šezdesetih, razlikujući plemena zvuka od muzičkih stilova, takvo pleme zvuka nazvao kosmičkim.

Odluku da delu Sideral dodeli Mokranjčevu nagradu za 2013. godinu, žiri je obrazložio na sledeći način:  Iz kreativne laboratorije Vladana Radovanovića, u jedinstvenom prožimanju zvučne intuicije i besprekorne ekspertske kompozicione tehnike, izašlo je ostvarenje Sideral koje predstavlja jasan i lucidno zabeležen trenutak vrhunskog sažimanja sveg ogromnog Radovanovićevog iskustva, znanja, mudrosti i negovanog talenta. Na tragu svojih ranijih vokalnoinstrumentalnih dela i jedinstvene zrele poetike, Radovanović je osmislio kompaktno, precizno zapisano, aluzivno moćno i dejstveno ostvarenje koje spaja mikropolifoniju i standardne kontrapunktske tehnike. Jedna od stalnih težnji ovog autora da nemerljivo, neizrecivo i nepojamno brujanje tokova ljudskog života, njegovih ritmova i linija sameri, udvoji i interferira sa brujanjem kosmosa, da svojom muzikom iskaže njihovo jedinstvo u kvartalnim dimenzijama, ostvareno je sa posebnom akribijom i jasnoćom baš u kompoziciji Sideral. Stoga smatramo da ovo delo posebno sija u inače besprekornom i uzornom sazvežđu Radovanovićevog muzičkog opusa kao jedna od njegovih najsvetlijih zvezda, u čijem su se užarenom središtu stekle kompletne kompozitorove veštine i prebogata i jedinstvena kreativnost