Mark Barden (SAD/Nemačka) je studije kompozicije završio u klasi Luisa Nilsona na Oberlin konzervatorijumu u SAD. Na istoj školi studirao je i klavir u klasi Monik Difil. Profesori su mi bili i Rebeka Sonders, Matijas Špahlinger, Bris Poze i Jerg Vidman. Majstorske kurseve pohađao je kod Brajana Fernihoua, Kaje Černovin, Beata Firera, Tošija Hosokave i Helmuta Lahenmana.

Bardenova dela izvođena su na Darmštatskim letnjim kursevima, na Donauešingenskim muzičkim danima i Klangverkštat festivalu u Berlinu, ZKM u Karlsrueu i Haus am Dom u Frankfurtu, Akademie Schloss Solitude i 100° Theatre Festival (Sophiensaele Berlin) kao i u eksperimentalnim prostorima poput scherer8 galerie i eigenreich Theatrehaus. Kao pijanista je nastupao u Njujorku, Londonu, Berlinu, Klivlendu, dok je kao gost ansambla Contrechamps nastupio na TransArt festivalu (Rovereto) i na Klangšpuren festivalu u Inzbruku.

Trenutno je na master studijama Visoke škole za muziku u Frajburgu kao stipendista fondacije Oskar i Vera-Riter.

Koža drugih(die Haut Anderer, 2008), za e. h., za solo i opcionalni video plejbek
muzika i video: Mark Barden
Dve reči se uvek iznova olovkom ispisuju na papiru. Kada se stranica ispuni, ruka počinje nanovo od vrha, ispisujući isti tekst preko već postojećeg. Uvek iznova. Pojedinačni pokreti u kombinaciji formiraju guste crne mase različitih oblika i gustina. Veći deo teksta nestaje. Proguta ga tama. Originalne reči? Herzensschatzi komm. (nem.: Dođi, dragi).

Tokom lečenja na Psihijatrijskoj klinici u Hajdelbergu, u periodu od maja do avgusta 1909, pacijentkinja Ema Hauk (Emma Hauck)na gore opisan način je napisala nekoliko pisama. Te poruke, namenjene njenom mužu, nisu nikada poslate i uručene i danas se mogu videti u čuvenoj Princhorn zbirci u Hajdelbergu.

Ovo delo nema nameru niti da slavi ludilo niti da tuguje nad jednim aspektom ljudske patnje. To, ne samo da bi bilo banalno, već bi bilo na ivici ispitivanja bolesti Eme Hauk. Ovde je, pak, individualno iskustvo Eme Hauk korišćeno kao sredstvo za bliže ispitivanje univerzalnijeg iskustva: žudnje. Delo teži da transcendira opsesivnu repeticiju korišćenjem same opsesivne repeticije kako bi otkrilo ono što je u osnovi sila koje pokreću našu potrebu za žudnjom.