Vasilije Mokranjac (1923–1984, Srbija) diplomirao je klavir (E. Hajek, 1948) i kompoziciju (S. Rajičić, 1951). Radio je u gradskoj muzičkoj školi „Josif Marinković“(1948–52) i Muzičkoj školi „Mokranjac“ (1952–56). Pro­fesor kompozicije na Muzičkoj akademiji u Beogradu (1956–84). Redovni član SANU. Stvaralaštvo započinje oslanjajući se na klasične osnove stečene u školi. Od samog početka shvatao ih je specifičnim romanti­čarskim senzibilitetom, okrenut tematici odnosa individualnog i kolektivnog načela, betovenskog profila simfonijskog mišljenja sa jako naglašenim dramatskim konfliktima, što posebno dolazi do izražaja u njegovom diplomskom radu (Dramatična uvertira, 1950), ali i ranim klavirskim (dva komada op. 1 i 2, iz vremena pre studija, Etide, Sonata, Varijacije, dve sonatine) i kamernim opusima (Sonata za violinu i klavir). Slične odlike vidljive su i u prve tri simfonije (1961, 1965, 1967), Divertimentu za gudače (1968) i Simfonijeti za gudače (1970), koje ostvaruje kao već zreo kompozitor, sve jasnije iskazujući afinitet prema upotrebi zaoštrenijih sredstava izraza (elementi dodekafonije, polito­nalnost). Okretanje modernom senzibilitetu vidljivo je već u Fragmentima (1956)i Igrama (1957) za klavir, a ogleda se u primeni bitonalnosti, neo­baroknih principa konstrukcije ciklusa, Skrjabinovog modusa, bartokovske motorike, odblesaka džeza. Principi neobarokne koncepcije oblika primetni su i u Končertinu za klavir, gudački orkestar i dve harfe(1958), ali i u njima dolazi do izražaja Mokranjčeva sposobnost da elemente jezika starih stilova upija prirodno i njima govori na jedan vrlo ličan način, te tako nekonfliktno jedan pored drugog stoje elementi baroka, apartne impresionističke zvučnosti laganog stava i folklorne ritmičke stihije finala. Dalja stvaralačka evolucija prati se kroz Lirsku poemu (1974), Četvrtu (1972) i Petu simfoniju (1978), Koncertantnu muziku za klavir i orkestar (1976), a filozofsko-idejni krug njegovih tadašnjih stremljenja u najčistijem se obliku sublimira u klavirskoj kompozicji Odjeci (1973), po mišljenju mnogih, najosobenijem klavirskom opusu u celokupnoj srpskoj muzici. U poslednjim kompozitorskim radovima, Poema za klavir (1983), klavirski ciklus Preludijumi (1984) i Preludijum za klarinet solo (1984), kompozitor na svojevrstan način pravi rekapitulaciju pređenog puta, dajući još jednom potvrdu o kreativnom činu kao činu intenzivnog suočavanja sa tradicijom, okruženjem, sopstvenim nemirima i dramom.

Poema, za klavir i orkestar (1983)
Iako nastala deceniju posle Odjeka, Poema je izrasla iz istih duhovnih korena i sadržaja. Neobičan je tretman klavirske deonice u Poemi: klavir je, s jedne strane, glavni nosilac radnje – on sam počinje i završava delo, javlja se u ključnim momentima, ali postaje i deo orkestra kad ovaj preuzme glavnu ulogu. Na taj način solista podseća na ulogu Jevanđeliste u Bahovim Pasijama u kojima on govori o događajima i stradanjima, a zatim hor i orkestar preuzimaju glavnu ulogu. Posle klavirskog uvoda u kome upoznajemo temu koja će se postepeno razvijati, nastaje naizmenično smenjivanje dramatičnih i mirnijih delova. Susrećemo se sa još jednom vrstom Mokranjčevog majstorstva – iz dva-tri susedna tona koja, naizgled, nemaju karakter teme, razvija veliku gradaciju ili iznenadnu zvučnu eksploziju. Sjajna orkestracija upotpunjuje snažni doživljaj drame razapetog savremenog čoveka koji traži izlaz ka svetlosti i smirenju. Kada, kao i u Odjecima, dođe do obrušavanja zvučnih gromada kroz orkestarski i klavirski zvuk, kada sve nestane u nekom mračnom ambisu, u visokom, srebrnastom registru klavira javiće se početna tema mira, svetlosti i prosvetljenja. Preuzeće je orkestar, zazvučaće fanfare kao svečana himna, a onda će na sceni ostati samo klavir da kaže poslednju reč. Najzad, zvuk će se uspeti do samog vrha klavijature, završiti u najčistijem tonalitetu C-dura i nestati u tišinama beskraja. To je, po rečima i mišljenju autora, trenutak dostizanja Božanstva.

Poema je poslednje veće Mokranjčevo delo. Izvedeno je na BEMUS-u 1983. godine. Sledeće godine u maju Mokranjac se na tragičan način oprostio od života.
Dušan Trbojević