Ljubomir Nikolić (1976, Srbija) Osnovno muzičko obrazovanje, na instrumentalnom odseku, smer harmonika, završava u Tuzli i nastavlja školovanje u Muzičkoj školi „Isidor Bajić” u Novom Sadu, takođe na instrumentalnom odseku.

U toku školovanja pridružuje se sastavu za izvođenje savremene muzike ARS VIVA, pod vođstvom kompozitorke Ninete Avramović, koji izvodi njegove kompozicije Mala priča za flautu i klavir i Svita br. 1 za klavir.

Upisuje Akademiju umetnosti u Novom Sadu, odsek kompozicije, u klasi Miroslava Štatkića.

U prvoj godini školovanja dobija diplomu studenta generacije za postignut uspeh, a 1998. godine dobitnik je Prve nagrade na Prvom takmičenju pozivnog konkursa za kompozitore Dani Josifa Marinkovića, u Bečeju, za solo pesmu Trijumf Venere. Takođe, 2009. godine dobitnik je dve nagrade na Srpskom nacionalnom konkursu za udaračke instrumente koje je raspisao naš eminentni umetnik Nebojša Živković (Druga nagrada za kompoziciju Marimbophonia u kategoriji – za marimbu solo i Druga nagrada za kompoziciju Kapi u kategoriji, za drum-set). Dve godine je vršio funkciju predsednika Saveza studenata Akademije umetnosti, pod čijim okriljem organizuje i mnoge koncerte savremene muzike. Član je i udruženja Saveza kompozitora Vojvodine.

Svoje prvo autorsko veče održao je 19. marta 2008. godine u Gradskoj kući u Novom Sadu, gde se javnosti predstavio sa 70 minuta programa.

Diplomirao je u klasi Rajka Maksimovića 2002. godine kompozicijom Ratnik za simfonijski orkestar. Učesnik je internacionalnih seminara South Oxford Six održanih 2007. i 2008. godine, gde je predstavio Simfoniju br. 1 i Gudački kvartet.

Dela: Svita br. 2 op. 1 za klavir, Anđeo mira, Jezera, solo pesma za tenor, flautu i klavir, 3 komada za 2 klavira, Rajo tužna rajo za hor, trubu, hornu, trombon i tubu, Molitva za sopran, klavir i konge, Trio klarineta, Tema 8 varijacija i finale, Gudački kvartet br. 1. Značajno je pomenuti i njegov projekat Skulpture kompozicije za elektroniku i dva sintisajzera (dva izvođača), u saradnji sa kompozitorom Zoranom Stajićem i akademskim slikarom Vladom Rančićem rađenog u okviru izložbe ovog slikara. U saradnji sa klavirskim duom Majrina i glumicom Likom Al Robei izvodi se njegova kompozicija Svita br. 1 za klavir. Delo je izvedeno u SKC u Beogradu.

Gudački kvartet br. 2 – Strano telo
Gudački kvartet br. 2 pod nazivom Strano telo, trajanja oko 8 minuta, nastao je 2008. godine. Delo je rezultat mog razmišljanja i traganja za drugačijim formalnim, strukturalnim, na kraju i umetničko-individualnim rešenjima kompozicije. Naime, redukcija materijala, zatim spajanje odseka različite sadržine u postmodernističkom maniru, od „quasi“ aleatoričkih do folklorno obojenih motiva koji nisu citati, pa sve do tonalnih odseka u kojima se ističe određena tonska boja kroz zvuk gudačkog kvarteta, sve to upućuje na težnju da se ostvare nova rešenja u umetničkom okviru postmoderne. Formalno rešenje dela usko je vezano za sve gore navedeno jer se razvija kao posledica nizanja naizgled nespojivih delova, odnoseći se kao ram koji spaja više različitih slika u jedinstvenu celinu. Namera mi je bila da se forma svakako ne zaokruži u tradicionalnom smislu, ponavljanjem početne teme ili tematskog materijala, već da početna ideja poveže delove putem stalne transformacije unutar svake nove zvučne sredine, i tako postane glavna nit koja povezuje sve odseke čineći formu logičnom.

Deonice svoj smisao dobijaju upravo kroz tumačenje stranog tela, odnosno elementa koji prelazi iz jedne deonice instrumenta u drugu težeći da se inkorporira u dato okruženje, gradeći tako jedinstvenu zvučnu sliku sa ostalim instrumentima. Ipak, strano telo uspeva da očuva svoju osnovnu ulogu, odnosno da održi status stranca koji „kvari“ postojeću muzičku sliku. U tom smislu izvođači moraju biti veoma usmereni jedni na druge, jer problematika interpretacije dela ne leži u teškim tehničkim zahtevima, već u pravilnom shvatanju zamisli autora i donošenju te ideje na pravi način.

Lajtmotiv Stranog tela donosi na početku druga violina i to je ton dužeg trajanja koji kasnije ima svoju putanju, dok ostali instrumenti (deonice) donose jednu pomalo haotičnu muzičku sliku sa notama kraćeg trajanja. Zatim se lajtmotiv prenosi u sve instrumentalne deonice, uvek u drugačijem stilskom ambijentu, dok se ostali glasovi odnose kao opozicija u odnosu na njega, da bi se na kraju kompozicije sve deonice transformisale u svoju suprotnost – odnosno u strano telo.