Evis Samutis (Kipar) završio je doktorske studije iz kompozicije na Univerzitetu u Jorku u klasi Tomasa Simakua. Usavršavao se na kursevima Voix Nouvelles, kao i u IRCAM-u, Darmštatu i Tanglvudu kod Georgesa Apergisa, Džordža Bendžamina, Brajana Fernihoua i Helmuta Lahenmana. Trenutno je saradnik Bostonskog univerziteta (kao „Fulbright Scholar”), u okviru sabatikal programa na Evropskom univerzitetu na Kipru, gde inače radi kao docent. Predavao je takođe na univerzitetima u Jorku, Notingamu i Halu.

Njegova dela su pisana prema narudžbinama brojnih festivala i organizacija (Venecijansko bijenale, Klangspuren, Royaumont i ARD) i izvođena u više od 30 zemalja u okviru različitih manifestacija (The Purcell Room, Konzerthaus Berlin, MusicNOW, Gaudeamus Music Week, BachFest u Lajpcigu, TransArt, ISCM). Mnoge njegove kompozicije emitovane su na radio i televizijskim stanicama poput BBC Radio 3 (Engleska), Deutschlandradio, SWR2, Deutsche Welle i ARD (Nemačka), Rai 3 (Italija), RTP (Portugalija) i KBS1 (Južna Koreja).

Muziku Evisa Samutisa izvodili su renomirani izvođači i ansambli poput The Ensemble Modern, Les Percussions de Strasbourg, Londonski simfonijski orkestar, Irvine Arditi, Roan de Saram, Piter Šepard Skervd, kao i dirigenti Frank Olu, Elgar Hovart, Kasper de Ru i Kristof Popen.

Samutis je dobitnik mnogih priznanja, među kojima su nagrade Društva kraljevske filharmonije, Međunarodnog takmičenja Jurgenson za mlade kompozitore, Petog konkursa Dutilleux, The Irino Prize, The Andres Segovia Prize, Franz Liszt stipendija.

Ταυτοφωνία – Taftofonija
Taftofonija je napisana za Dejvida Albermana koji je premijerno izveo kompoziciju na Wapping Hydraulic Power Station, u okviru SPNM’s Solo Spotlights Series 2007. godine. Mesec dana kasnije isto delo izveo je i Piter Šepard Skervd u Londonu na Kraljevskoj muzičkoj akademiji, na kompozitorovoj autorskoj večeri. Delo, čiji naslov znači jednozvučnost (unison na engleskom), pisano je pre za violinistu, nego za violinu, sa ciljem da se postigne sinteza između gestikulacije izvođača, glasa i instrumentalnog parta. „Vokalna“ deonica sadrži veliki broj efekata: prvenstveno zviždanje, brujanje i kloktanje jezikom. Svaki od ovih efekata je uparen sa odgovarajućim zvukom u violinskoj deonici (što se postiže, na primer, upotrebom flažoletnih tonova, preciznom kontrolom vibrata, određenim pritiskom i postavljanjem gudala na žicu, tehnikom sviranja col legno battuto, itd.). U ovom ostvarenju namera kompozitora bila je da kreira sjedinjen zvuk i jedinstven utisak taftofonije, u kojoj slušalac ne može da čuje ili vidi nijedan zaseban segment onoga što violinista svira na instrumentu ili onoga što „peva“.