Salvatore Šarino (1947, Palermo) voli da se hvali kako je rođen slobodan i bez muzičke škole. Samouk, počeo je da komponuje u dvanaestoj godini. Njegov prvi javni nastup bio je 1962. godine. No, Šarino sva dela napisana pre 1966. smatra nezrelim, šegrtskim delima, jer je tek nakon toga formirao sopstveni stil. Odista, postoji nešto sasvim osobeno u njegovoj muzici. Ona iziskuje drugačiji način slušanja, omogućavajući nastanak uzbudljive svesnosti o stvarnosti, kao i o sopstvenom biću. A, nakon četrdeset godina, katalog Šarinovih dela još uvek je u fazi zapanjujućeg kreativnog razvoja.

Nakon što je završio školovanje i nekoliko godina na univerzitetu u svom rodnom gradu, Šarino se preselio 1969. godine u Rim, a potom 1997. u Milano. Od 1983. godine živi u Umbriji. Od 1969–2004. njegova dela objavljivao je Ricordi, a posle su prava prešla na RAI Trade.

Njegova diskografija je impozantna: oko 80 CD izdanja najvećih internacionalnih izdavačkih kuća dobilo je veliki broj nagrada i priznanja. Pored toga što je autor libreta za svoja muzičko-scenska dela, Šarino je napisao i veliki broj članaka, eseja i tekstova različitih vrsta od kojih su neki sabrani u Carte da suono (Cidim – Novecento, 2001). Važna je i njegova interdisciplinarna knjiga o muzičkoj formi – Le figure della musica, da Beethoven a oggi (Ricordi, 1998).

Predavao je na konzervatorijumima u Milanu (1974–1983), Peruđi (1983–1987) i Firenci (1987–1996).

Takođe je vodio specijalističke kurseve i majstorske radionice. Posebno je značajna ona u Città di Castello (1979–2000). Od 1978. do 1980. godine bio je umetnički direktor Teatro Communale u Bolonji. Član je Akademije Santa Čečilija (Rim), Bavarske akademije lepih umetnosti i Akademije umetnosti (Berlin). Dobitnik je brojnih nagrada, a među skorijim su Pjer od Monaka (2003) i prestižna Premio Internazionale Feltrinelli (2003). Takođe je i prvi dobitnik Musikpreis Salzburg (2006). (Ricordi)

Melanholija za violinu i violu
U delu se odmah primećuje neverovatna konzistentnost i u isti mah izuzetan virtuozitet kojim se Salvatore Šarino koncentriše na tišinu. Neophodno je da predamo svoje uši njegovoj muzici i da je pažljivo slušamo, tačnije moramo zaroniti u slušanje – a to znači: da se i sami utišamo i posvetimo pažnju muzici. Delo nije napisano za brzo korišćenje ili osmišljeno kao zasluženi odmor posle rada.