Andres Valero-Kastels (1973, Španija) završio je studije na konzervatorijumima u Valensiji i Mursiji (Španija) sa osmim stepenom, tokom kojih je dobio četiri Javne pohvale (Honour Mentions) i Počasnu nagradu (Honour Prize) iz kompozicije. Usavršavao se na brojnim kursevima, a trenutno pohađa doktorske studije na Katoličkom univerzitetu u Valensiji. Od 2004. godine radi kao profesor na Conservatorio Superior de Música Joaquín Rodrigo de Valencia.

Dobitnik je značajnih nagrada i priznanja. Njegova dela izvođena su u brojnim evropskim zemljama, kao i u SAD, Argentini, Portoriku, Kolumbiji, Japanu, Koreji, Singapuru itd. Pisao je dela prema narudžbinama različitih institucija, kao i mnogih znamenitih muzičara i ansambala. Njegove partiture su objavljivane u Španiji, Francuskoj i Švajcarskoj, a u opsežnoj diskografiji mogla bi se izdvojiti autorska izdanja IVM-a i WWM-a (Holandija). Bio je predsednik Udruženja simfonijskih kompozitora Valensije, stalni saradnik Međunarodnog španskog brass festivala (Alzira, 2005) i Orkestra mladih u Valensiji (2005–2006). Bio je takođe i prvi živi kompozitor čije se delo izvelo u Reina Sofía Palau de les Arts (2006). Trenutno radi kao gostujući šef dirigent u La Banda Primitiva de Llíria, a bio je gost-dirigent ansambala u Madridu, Alisanteu i Santjagu. Takođe je osnivač muzičkog sastava Estudi Obert.

Zefirozo, za klavir
Ova intimna i spora kompozicija, izgrađena repetitivnim postupkom, nastala je kao rezultat duboke potrebe za antiratnom molbom. Delo započinje i završava melodijskom linijom. U ostalim delovima kompozicije koristi se melodija koja u sadašnjem evropskom okviru ima smisao simbola mira i bratstva među ljudima: Betovenova Oda radosti. Moglo bi se reći da je ova melodijska linija prisutna samo na nesvesnom nivou, te da bi se mogla identifikovati jedino slušanjem pojedinih zvukova, u kojima se svaka „arabeska“ završava, što je moguće brže, najmanje četiri puta zaredom. To izaziva kod slušaoca hipnotički efekat koji treba da ga dovede do stanja smirenosti. Možda bi najbolja slika ovakvog zvuka bila „zvučno lečilište“. Onoliko rizična koliko je to moguće, ovakva muzika ima za cilj da ispita granicu između dovođenja slušaoca do stanja „plutanja“ ili, u najboljem slučaju, pospanosti. Koliko je bitna slušaočeva subjektivnost, toliko je važna i njegova želja da bude zagrljen.