Vlastimir Trajković (Beograd, 1947), diplomirao je i magistrirao kompoziciju na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu (klasa profesora Vasilija Mokranjca), a, kao stipendista francuske vlade, školsku 1977/8. proveo u Parizu, na umetničkom usavršavanju u klasi Olivjea Mesijana. Od 1980. godine vodi klasu kompozicije na beogradskom Fakultetu muzičke umetnosti, obavljajući, tokom niza godina, i dužnost šefa katedre. Brojni su studenti koji su na ovom fakultetu u njegovoj klasi diplomirali odnosno magistrirali kompoziciju; neki od njih su danas istaknuti poslenici muzičkog života u zemlji, a drugi zapaženi kompozitori, među kojima ima i onih čija dela već predstavljaju deo najnovije istorije srpske muzike.

Dela Vlastimira Trajkovića kontinuirano su prisutna na koncertnim podijumima i na radiju, u Srbiji i inostranstvu, u izvođenju renomiranih ovdašnjih i stranih izvođača i ansambala. Neka od njegovih dela su i štampana: Udruženje kompozitora Srbije objavilo Zvona, muziku za klavir, op. 5 (u Antologiji srpske muzike za klavir), dok su u štampi Pet pesama Stefana Malarmea, za glas, flautu i klavir, op. 28 (u Antologiji srpske solo-pesme). Udruženje muzičkih pedagoga Srbije objavilo je „Za početnike”, dve etide za klavir, op. 9 i Pet lakih komada za harfu solo, op. 22, dok su inostrani izdavači Vlastimira Trajkovića Éditions Max Eschig, Pariz (Duo, za klavir i orkestar, op. 4), zatim Éditions Gérard Billaudot, Pariz (Arija i igra za alt-saksofon in Es i klavir, op.15); i Edizioni musicali Bèrben, Ankona, Italija (Deset preludijuma za gitaru, op. 10).

Za svoje kompozitorsko stvaralaštvo osvojio je Hristićevu nagradu, 1971, za najbolji diplomski rad iz oblasti kompozicije (Tempora Retenta, studija za simfonijski orkestar), Mokranjčevu nagradu (Koncert za klavir i orkestar), 1995. godine i Aprilsku nagradu Grada Beograda, 2006. godine, za Pet pesama Stefana Malarmea, za glas i orkestar.

Godine 2000. Vlastimir Trajković je izabran za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti.

- Koncert za klavir i orkestar, Be-dur, op. 21

Koncert za klavir i orkestar, Be-dur, op. 21, nastao je 1990. godine. Opsežnost dela u tri stava, kao i složenost tehničkih uslova neophodnih da se pristupi realizaciji partiture, učinili su da koncert doživi prvo izvođenje tek oktobra 1994. Tehnički složeno delo ne upućuje nužno i na delo koje bi bilo komplikovano, to jest na delo koje bi se percepiralo sa naporom. Moderna koncepcija koncerta za solo instrument i orkestar − baš kao i moderna koncepcija sveta − ne ukazuje na individuu suprotstavljenu društvu, niti na čoveka suprotstavljenog Prirodi, makar da je tradicionalno biće civilizacije Zapada, barem od vremena kada se težište te civilizacije premestilo sa renesansnog Juga na antirenesansni sever, možda i imalo ambiciju da uspostavi jedan baš takav odnos. Duh današnjeg vremena zahteva afirmaciju drugačijih odnosa. Reč je o svojevrsnoj interakciji kao polju jedinstvenog fluksa sila. Zato solista jeste i solista ali i sastavni deo orkestra, dok je orkestar i orkestar ali i solista. I tu negde, čini se, autor treba da se zaustavi tumačeći svoje delo − ne zato što komponujući nije dolazio do značenjem obeleženih koncepcija − ne zato što, pišući muziku, nije pomišljao na to da bi ta muzika mogla da emanira i nešto drugo do svet samo sebi svojstvenih muzičkih ideja − već zbog toga što muzika prebiva u „modusu prakse“, a ne idejnih koncepcija, a u tom je modusu jedno „hteti“, a drugo „učiniti“; jedno „misliti“ a drugo „umeti“.

Isto tako, autor ne bi želeo da se idiomima grčkog jezika, koji obeležavaju svaki od triju stavova koncerta, prida neko suviše jednosmerno ili obavezujuće značenje. Ne zbog toga što bi ti nazivi bili slučajni ili proizvoljni (nije slučajno, uostalom, ni to što su na grčkom jeziku) − već zbog toga što Muzika − svaka muzika dostojna tog imena − ne zrači duhovnošću činjenica i stvari, već koegzistira sa svetom, bivajući i sama deo sveta − bivajući dakle, i sama, i „činjenica“ i „stvar“, a ne samo duh. Tako, autor ne želi da „objašnjava“ svoje naslove, jer, „objasniti ih“ – nije mogućno. Možda je dovoljno tek da ukaže na (mogući) prevod na srpski jezik. Prvi stav označen je trijadom pojmova Stásis − Anohí − Hypóstasis. Rečju „Stásis“ nazivamo „pobunu“, „akciju“, zračenje energije. „Anohí“ je mirovanje, trpka i gorka nemoć, mučna dosada, dok „Hypóstasis“ bukvalno znači „oličenje“ − u ovom slučaju ta reč ukazuje na „konkretizaciju“ energije, na stvarnosnu afirmaciju te energije − na prelaz iz stanja imanencije u stanje eminencije. Drugi stav je označen trijadom pojmova Ahthos – Epískepsis – Hisyhia (Bol − Razmatranje − Ćutnja) dok treći stav prebiva pod znamenjem reči Diaponímata i Apólysis („Diaponímata“: logički zaključak pri matematičkom dokazu teoreme, ono što se na latinskom kaže Q.D.E. – Quod demonstrandum erat; „Apólysis“: „Razrešenje“).