Jedan od najznačajnijih i najkontroverzijih kompozitora 20. veka, Karlhajnc Štokhauzen (rođen 1928) najpoznatiji je po svom pionirskom radu na polju elektronske muzike i aleatorike (kontrolisanog slučaja) u serijalnoj muzici. Komponovao je preko 300 dela.

Studirao je muzičku pedagogiju i klavir na Visokoj muzičkoj školi u Kelnu, a muzikologiju, filozofiju i germanistiku na Univerzitetu u Kelnu. Tek 1950. počeo je zaista da se interesuje za komponovanje, i krajem iste godine primljen je u klasu Franka Martena u Kelnu. Studije kompozicije nastavio je u Parizu, kod Mesijana i Darijusa Mijoa. Marta 1953. napustio je Pariz da bi postao asistent Herberta Ajmerta u novoosnovanom studiju za elektronsku muziku NWDR u Kelnu (godine 1962. nasledio je Ajmerta na mestu direktora studija). Od 1954. do 1956. studirao je fonetiku, akustiku i informatičku teoriju na Univerzitetu u Bonu. Zajedno sa Ajmertom, bio je urednik uticajnog časopisa Die Reihe od 1955. do 1962.

Nakon predavanja na Međunarodnom letnjem kursu za novu muziku u Darmštatu (prvi put 1953), Štokhauzen je počeo da predaje i koncertira u Evropi, Severnoj Americi i Aziji. Bio je gostujući profesor kompozicije na Univerzitetu Pensilvanije 1965 i Univerzitetu Kalifornije 1966-67. Osnovao je i vodio kurseve za novu muziku u Kelnu (od 1963 do 1968) i bio je profesor kompozicije na Nacionalnom konzervatorijumu za muziku u Kelnu (od 1971. do 1977). Godine 1998. osnovao je i do danas vodi letnje kurseve u Kirtenu, Nemačka.

Počev od svoje prve posete Darmštatu, 1951, Štokhauzen je počeo da razvija serijalno atematsko  pismo,  u kome se udaljava od Šenbergove  dodekafonije. Kompozicije iz ove faze uključuju Kreuzspiel (1951), Klavierstücke I–IV (1952) i prve (neobjavljene) verzije Punkte i Kontra-Punkte (1952). Počev od 1953, okreće se elektronskoj muzici, najpre u dve Elektronske studije (1953. i 1954), a potom uvodeći prostorno raspoređivanje izvora zvuka u delu Gesang der Jünglinge (1955– 56). Ovim ostvarenjem, kao i kompozicijama Zeitmaszeza pet drvenih duvača, Gruppen(1955-7) za tri orkestra i Klavierstück XI (1956) Štokhauzen se učvrstio na poziciji vodećeg kompozitora svoje generacije.

Njegov rad u elektronskom mediju naveo ga je da počne da istražuje mogućnosti uvođenja slučaja u instrumentalnoj i vokalnoj muzici, u delima kao što su Zyklus (1959), Klavierstück XI ili Momente (1962-64/69).

Godine 1960. nastaje značajno vokalno-instrumentalno delo – Carré za četiri hora i četiri orkestra. Štokhauzen je pionir je u radu sa živom elektronikom, u delima Mixtur(1964/67/2003) za orkestar i elektroniku, Mikrophonie I (1964) za tam-tam, dva mikrofona i dva filtera sa potenciometrima (šest izvođača), Mikrophonie II (1965) za hor, Hemond orgulje i četiri modulatora, ili Solo za melodijski instrument sa fidbekom (1966). Takođe je komopnovao dva elektronska ostvarenja za traku, Telemusik(1966) i Hymnen (1966-67). Šezdesetih godina Štokhauzen je takođe počeo da uključuje muziku raznih svetskih tradicija u svoja dela: Telemusikje prvi otvoreni primer ove tendencije. tokom šezdesetih, istraživao je i mogućnosti „procesualnog komponovanja“, u delima Prozession(1967), Kurzwellen i Spiral (oba iz 1968), a kulminaciju je predstavljala verbalna „intuitivna muzika“

- dela Aus den sieben Tagen (1968), Für kommende Zeiten (1968-70) i Ylem (1972). Godine 1968. Štokhauzen je komponovao vokalni sekstet Stimmung, za Collegium Vocale Köln, jednosatno delo zasnovano isključivo na alikvotama tona B.

Počev od kompozicije Mantra (1970), Štokauzen se okreće komponovanju uz pomoć „formule“, to jest tehnici koja podrazumeva multiplikovanje jedne jedine melodije. Ovu tehniku je nastavio da koristi sve do završetka operskog ciklusa Licht2003. Neka dela iz sedamdesetih nisu zasnovana na tehnici formule, ali su joj bliska po jednostavnijem, melodičnijem stilu: dva takva dela, Tierkreis(1974–75) i InFreundschaft (1977) danas su među najpoznatijim i najizvođenijim Štokhauzenovim kompozicijama. Ovo dramatično pojednostavljenje stila predstavljalo je uzor za novu generaciju nemačkih kompozitora.

Između 1977. i 2003. komponovao je ciklus od sedam opera Licht:Die sieben Tage der Woche (“svetlost: sedam dana u nedelji”). Ciklus se tematski zasniva na značenjima koja se tokom istorije čovečanstva pripisana svakom danu u nedelji (ponedeljak = rađanje i plodnost, Utorak = sukob, sreda = pomirenje i saradnja, četvrtak = učenje, itd.), kao i na odnosima između tri arhetipska lika: lucifera, Mihaila (anđela) i eve. Štokhauzenov koncept opere zasniva se na ceremonijama i ritualima, kombinujući ih sa uticajima japanskog no teatra, kao i judeo-hrišćanske i vedske tradicije.

Po završetku ciklusa Licht, Štokhauzen je započeo novi ciklus dela, zasnovan za časovima u danu, a pod nazivom Klang (“Zvuk”).