Lućano Berio (1925-2003) studirao je na konzervatorijumu u Milanu u klasama Đulija Ćezarea Paribenija i Đorđa Federika Gedinija. Godine 1947. prvi put je javno izvedena kompozicija Lućana Berija, klavirska svita.

Godine 1951, Berio odlazi u SAD gde studira kod Luiđija Dalapikole u Tenglvudu i počinje da se interesuje za serijalizam. Kasnije je pohađao Međunarodne letnje kurseve za novu muziku u Darmštatu, gde je upoznao Pjera Buleza, Karlhajnca Štokhauzena, Đerđa Ligetija i Mauricija Kagela. Takođe razvija interesovanje za elektronsku muziku i 1955. učestvuje u osnivanju studija za elektronsku muziku Studio di Fonologia u Milanu, zajedno sa Brunom Madernom. Na Beriov poziv, mnogi značajni kompozitori radili su u ovom studiju, a među njima Anri Puser i Džon Kejdž. Berio je takođe izdavao časopis za elektronsku muziku, Incontri Musicali.

Godine 1960. Berio se vraća u Tenglvud, kao Composer in Residence, a 1962, na poziv Darijusa Mijoa, postaje predavač na Mils koledžu u Oklendu, Kalifornija. Od 1965. predaje na Džulijard školi, gde osniva i Juilliard Ensemble, grupu posvećenu izvođenju savremene muzike. Među Beriovim studentima bili su Luis Andrisen i Stiv Rajš, između ostalih.

Za svo to vreme Berio je neumorno komponovao i polako je sticao ugled, osvojivši Italijansku nagradu 1966. godine za delo Laborintus II. Njegova reputacija je posebno očvrsnula nakon premijere kompozicije Sinfonia 1968.

Godine 1972. Berio se vraća u Italiju. Od 1974. do 1980. Bio je direktor elektroakustičkog ogranka IRCAM-a u Parizu. Godine 1987. otvorio je u Firenci Tempo Reale, centar sličan IRCAM-u po nameni. Od 1994. do 2000. bio je Distinguished Composer in Residence na Univerzitetu Harvard. Takođe je bio aktivan kao dirigent i nastavio je da komponuje do kraja života. Godine 2000. postao je predsednik i direktor Accademia Nazionale di Santa Cecilia u Rimu.

Beriova najznačajnija ostvarenja elektronske muzike datiraju iz perioda kada je rukovodio milanskim Studio di Fonologia. Jedno od najuticajnijih dela koja je tu proizveo jeste Thema (Omaggio a Joyce, 1958), zasnovano na čitanju Džojsovog Uliksa od strane Keti Berberijan (Beriove tadašnje supruge).

Godine 1968. Berio je završio kompoziciju O King koja postoji u dve verzije: prva je za glas, flautu, klarinet, violinu, violončelo i klavir, a druga za osam glasova i orkestar. Kompozicija je posvećena uspomeni na Martina Lutera Kinga, koji je ubijen neposredno pre nastanka dela. Orkestarsku verziju O King Berio je, neposredno po završetku, uključio u svoje možda najpoznatije delo, Sinfonia (1968- 69), za orkestar i osam ozvučenih glasova.

Kompozicije A-Ronne (1974) i Coro predstavljaju primere plodne saradnje sa pesnikom Edoardom Sangvinetijem.

Berio je takođe komponovao dela apsolutne muzike, među kojima je možda najpoznatiji ciklus kompozicija za solističke instrumente pod nazivom Sequenza, komponovan između 1958. i 2002. U ovim delima, Berio istražuje interpretativne mogućnosti instrumenata do krajnjih granica. Sequenza IV za klavir komponovana je 1966. godine.

Berio je poznat i kao autor muzičko-scenskih dela (kao što je Un re in ascolto, 1984). Često je prerađivao sopstvene kompozicije: iz ciklusa Sequenze nastao je niz kompozicija pod nazivom Chemins, od kojih je svaka zasnovana na po jednoj Sequenze. Još neka dela su imala za osnovu pojedine Sequenze, npr. Corale (1981). Pored originalnih kompozicija, Berio je uradio i veliki broj aranžmana dela drugih kompozitora, među kojima su klaudio Monteverdi, Henri Persl, Johanes Brams, Gustav Maler i Kurt Vajl. Takođe je komponovao završetak za Pučinijevu operu Turandot, a u delu Rendering (1989) preuzeo je nekoliko skica koje je Šubert napravio za Desetu simfoniju i kopletirao ih je muzikom uzetom iz drugih Šubertovih kompozicija.