Rajko Maksimović (Beograd, 1935), kompoziciju je studirao kod Predraga Miloševića na Muzičkoj akademiji u Beogradu, gde je diplomirao 1961. i magistrirao 1965. Jednu školsku godinu proveo je na usavršavanju na Univerzitetu u Prinstonu (SAD) kao stipendista Fulbrajtovog programa. Od 1963, kada je izabran za asistenta, radio je na FMU u Beogradu do 2001. kada je penzionisan u zvanju redovnog profesora kompozicije i orkestracije.

U njegovom obimnom opusu ističu se dela avangardnog usmerenja – Kad su živi zavideli mrtvima (1963) za hor i reducirani orkestar, Muzika postajanja (1965), Not to Be or to Be? (1968), Eppur si Muove (1969) (sve tri za orkestar), Partita Concertante (1965) za violinu i gudače, Tri haiku (1967) za ženski hor i 24 instrumenta, Jeu à quatre (1977) za dva klavira osmoručno, Tenderly? (1979) za kamerni ansambl, Za mirisom rascvetale trešnje (1981) pet haiku za sopran i ansambl – zatim kompozicije koje evociraju svojevrstan arhaični ambijent – Iz 64 tmine pojanje (1973-5) knjiga (od 6) madrigala za hor a cappella, Buna protiv dahija (1978) dramski oratorijum za glumce, hor, dečji hor i orkestar, Testamenat vladike crnogorskog Petra Petrovića NJegoša (1986) za solo bas, hor i kamerni orkestar, Pasija Svetoga kneza Lazara (1989) za kazivača, 4 solista, dva hora i orkestar, Iskušenje, podvig i smrt Svetog Petra Koriškog (1994) za kazivača 3 solista, hor, orkestar i traku, Palabras en Piedra (Reči u kamenu) (1980), za hor i opcione udaraljke, Les Proverbes de Fénis (1983) za 4 glasa i ansambl starih instrumenata. U poslednjih desetak godina nastale su kompozicije kamernijeg zvuka: Možda spava (1992) za mecosopran i kamerni orkestar, Prelid za prepodne jednog fauna (1994) za flautu i gudače, Rosebud (Ružin pupoljak) (2001) za gudače, Rukovet (2003) za flautu, violinu i gudače, kao i nekoliko većih horova: Sudba (1993), Ovo i ono (1995), Ćerancija (1996), Coloured (1996), Plač Miličin (1999), Psalm 90 (2005) za hor, dečji hor, flautu, trubu i hornu.

Dobitnik je značajnih nagrada – Stevan Hristić za klavirski koncert, tri nagrade Radio Beograda (za kompozicije Kad su živi zavideli mrtvima, Tri madrigala i Pero), nagradu UKS za Jeu à quatre, Stevan Mokranjac za Testamenat i Oktobarsku nagradu za Pasiju Svetoga kneza Lazara.

Maksimovićeva dela su izvođena na koncertima i festivalima (nekadašnje) Jugoslavije – Bemus, Jugoslovenska muzička tribina u Opatiji, Zagrebački bijenale, Muzika u Srbiji, Mokranjčevi dani u Negotinu, Jugoslovenske horske svečanosti u Nišu, Međunarodna tribina kompozitora Beograd, u inostranstvu, kao i na radiju i televiziji.

- Možda spava

Možda spava, verovatno najlepša pesma našeg “ukletog” pesnika i sigurno jedan od bisera naše ljubavne poezije, godinama mi je bila izazov. Desilo se, da tom izazovu odgovorim početkom 1992, upravo kada se završio onaj nesrećni i besmisleni rat sa Hrvatskom a onaj sa Bosnom još nije bio počeo ali se i on već uveliko spremao. Bio je to moj pokušaj, da se nekako isključim iz onog miloševićevskog ludila i zaronim u neki svoj svet. Komponovao sam, dakle, pesmu – koja će biti melem za moju sopstvenu dušu.

Pre svega, pokušao sam da nađem zvuk primeren njenom poetskom naboju. Ali iako je poetski tekst pisan iz “muškog ugla”, pa bi, verovatno, bilo logičnije da ga i peva muški glas, izražajni potencijal Aleksandre Ivanović presudno je uticao da se odlučim, da je napišem za mecosopran. Mislim, da tu nisam pogrešio.

Tokom rada, nekoliko puta sam se na Akademiji, uz klavir, video sa našom dragom Dudom, donoseći joj neke svoje skice i alternative, i na licu mesta se odlučivao za rešenja koja će njoj više odgovarati, pa je na kraju ispalo, da sam joj napisao pesmu po meri i, naravno – njoj je i posvetio.

Iz muzičko-dramaturških razloga, posle sedme strofe – u kojoj je se nalazi dinamički, registarski i emotivni vrhunac – izostavio sam Disovu pretposlednju, osmu strofu i odmah prešao na devetu, završnu. Ta deveta je, u smisaonom pogledu, kao neka poenta jer u njoj je stih Možda spava… po kome je čitava pesma dobila naslov ali je ona istovremeno i odgonetka jer odmah zatim dolazi i Možda živi… Nazvao sam je solo-kantatom, za mecosopran i kamerni orkestar. Nedavno sam napravio aranžman samo za glas, flautu i klavir koji ima više izgleda za izvođenje. Ovo je njegova premijera.