Aleksandar Obradović (1927-2001) studirao je kompoziciju na Muzičkoj akademiji u klasi Mihovila Logara (diplomirao je 1952). Godine 1955. je postao asistent na Muzičkoj akademiji, 1962. docent, 1969. vanredni, a 1975. redovni profesor. Napisao je prvi udžbenik orkestracije kod nas (Uvod u orkestraciju), koji je preveden na italijanski jezik. U dva maha je boravio na specijalizacijama u inostranstvu: kod Lenoksa Barklija na londonskoj Kraljevskoj muzičkoj akademiji (tokom semestra 1959/60) i u njujorškom Elektronskom studiju (1966-67). Obavljao je veliki broj društvenih funkcija, među kojima su bile najistaknutije dužnosti generalnog sekretara saveza kompozitora Jugoslavije (1962-66) i rektora Univerziteta umetnosti (1979-83).

Obradović  je  u  svom  stvaralaštvu  ispoljio  poseban  afinitet  prema  velikim simfonijskim, vokalno-instrumentalnim i koncertantnim formama. Naročito mesto u njegovom obimnom opusu od oko dve stotine dela zauzimaju: osam simfonija, Epitaf  Ha  za  simfonijski  orkestar  i  magnetofon,  koncerti  za  klarinet, violončelo, violinu i klavir i kantate Simfonijski epitaf i Sutjeska.  Bio je jedan od prvih naših kompozitora koji su radili sa elektronskim zvukovima. Aleksandar Obradović je dobio više nagrada za svoj kompozitorski rad, među kojima  su  najznačajnije  Oktobarska  nagrada  Beograda  za  kantatu  Simfonijski epitaf (1959) i Sedmojulska nagrada Srbije (1980) za celokupno delo.