Dejan Despić
- Počasnica Stevanu Mokranjcu, op.132a (1998)

Iako pisana kao vrsta potpurija ili rapsodije na neke od najlepših tema iz Mokranjčeve horske muzike, ova kompozicija ima, u stvari, sopstvenu latentnu dramaturgiju (kao i pojedine Mokranjčeve rukoveti). Ona se može sagledati iz tekstova – i, naravno, odgovarajućeg karaktera – pojedinih upotrebljenih pesama. Svojevrstan lajtmotiv  cele  kompozicije,  koji  se  oglašava  na  njenom  početku i završetku, a povremeno i u toku, jeste motiv ljubavne čežnje i dozivanja – «Čimbirčice…». Posle njegove početne pojave nastupa motiv nesrećne, neostvarive ljubavi – «Devojka junaku prsten povraćala…», potom motiv ljubavne sreće i užitka – «Raslo mi je badem-drvo…». Srednji, življi i razigran deo kompozicije ispunjava tema ljubavne igre i začikavanja – «Oj, Lenko, Lenko…». sledi elegična, možda najtužnija melodija u Mokranjčevom opusu – «Crni, goro…», koja iskazuje žal za nepovratno proteklom mladošću, tako da se prema njoj sve prethodno sagledava samo kao niz sećanja. Početni deo Heruvimske pesme iz Liturgije dobija u tom kontekstu smisao traženja utehe u sferama duhovnog i nadzemaljskog. Ipak, ponovna, završna pojava motiva ljubavne čežnje i dozivanja ostaje kao poslednja, sama, usamljena i neutešna.

Delo je prvobitno napisano za ansambl od devet violončela, po želji čeliste i profesora Ivana Poparića, koji je takav ansambl osnovao i vodio u Muzičkoj školi Mokranjac. Odmah je prerađeno i za gudački orkestar i u toj verziji su ga premijerno izveli Gudači svetog Đorđa, sa dirigentom Petrom Ivanovićem, 20. maja 1998. u Kolarčevoj zadužbini.