Ivan Brkljačić (1977, Beograd) studirao je kompoziciju na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu u klasi Srđana Hofmana. Diplomirao je 2001, a magistrirao 2005. u klasi Zorana Erića. U toku i nakon studija komponovao je dela za solo klavir, gitaru, kamerne ansamble, hor i simfonijski orkestar. Učestvovao je na majstorskim kursevima za mlade kompozitore u Ohridu, Varšavi, Gracu i Ostravi (Češka republika). Od treće godine studija Ivan Brkljačić se bavi komponovanjem muzike za pozorišne predstave.

Kompozicije Ivana Brkljačića izvođene su više puta na Međunarodnoj tribini kompozitora u Beogradu (između ostalog, kompozicija Cutting Edge je nastala po porudžbini ovog festivala). Takođe, njegova ostvarenja su izvođena u Rumuniji, Mađarskoj, Francuskoj, Makedoniji, Nemačkoj, Poljskoj, Sloveniji, Austriji, Italiji, Češkoj Republici, Brazilu i Švedskoj. Za BELEF 2005, komponovao je po porudžbini delo Gde je DLM?, u okviru ciklusa I want to be a rock and roll star. U sezoni 2005/2006. Beogradska filharmonija premijerno je izvela njegovu kompoziciju Otkucaji davno zaboravljenog sata, koja je i porudžbina ovog orkestra. U istoj sezoni ostvario je svoj prvi autorski koncert u sali Mokranjac u Beogradu.

Od 1999. do 2005. bio je zaposlen kao profesor muzičkih oblika u Muzičkoj školi Mokranjac u Beogradu, a od školske 2005/06. godine radi kao asistent na FMU u Beogradu, na Katedri za muzičku teoriju.

Dobitnik je Mokranjčeve nagrade za 2004. godinu, za kompoziciju Kada se SEDAM puta digne zavesa za simfonijski orkestar.

U okviru 16. i 17. Međunarodne tribine kompozitora deluje kao selektor programa.

Tri mala apsurda, za flautu, violu i harfu
Kompozicija je pisana po porudžbini beogradskog trija Timbre u leto 2007. godine. Različite apsurdne situacije iz svakodnevnog života sam nastojao da prebacim u apsurdni tretman instrumenata ovog trija. Tako je, između ostalog, flauta dobila ulogu basovskog, viola harmonskog, a harfa melodijskog instrumenta. Pored toga apsurdnost je uticala i na oblik, artikulaciju, dinamičke odnose… Pišući ovu kompoziciju, imao sam na umu najkraću dramu apsurda Ežena Joneska, napisanu na svega dve strane – Pozdravi.