Milana Stojadinović-Milić diplomirala je i magistrirala kompoziciju na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu u klasi Aleksandra Obradovića. Docent je na Katedri za muzičku teoriju FMU. Kompozicije su joj izvođene na festivalima i koncertima i emitovane na radiju i TV, kako u zemlji tako i u Hrvatskoj, Sloveniji, Republici Srpskoj, Makedoniji, Crnoj Gori, Italiji, Francuskoj, Nemačkoj, Velikoj Britaniji, Bugarskoj i Grčkoj. Dobitnik je uglednih nagrada za stvaralaštvo: Udruženja kompozitora Srbije (3 nagrade), Međunarodne tribine kompozitora (2 nagrade), iz fondova Vasilije Mokranjac (2 nagrade) i Josip Slavenski, Oktobarske nagrade za studente… Pisala je dela kao porudžbine festivala (duvački kvintet Kaleidoskop – Bemus 2001, violončelo trio EOL – Čelo fest 2008, Tango sentimental za kvartet bandoneon, violina, kontrabas i klavir – koncertni projekat Tango posle Pjacole), ali i interpretatora i kamernih ansambala (Suze – ciklus pesama za glas, flautu i klavir, Neoromantico – trio za flautu, violinu i klavir, Isečak međuvremena…). Kompozicije Milane Stojadinović-Milić Dream za flautu i klavir i simfonijska dela Aurora borealis i Mimikrija izvođena su višestruko u zemlji i inostranstvu.

Isečak međuvremena

Knjiga Dušana Radića U senci Hermesa – zbornik vekovnih maštarija inspirisala je Milanu Stojadinović-Milić za dva dela posvećena triju Donne di Belgrado: ciklus Suze (2003) i Isečak međuvremena (2005). Tehnikom kolaža kompozitor Dušan Radić je „prevodio“ prozu (i poeziju) mnogih autora (od sv. Save, preko Vladike Nikolaja Velimirovića, Desanke Maksimović, Crnjanskog, Pavića, do Remboa, Ničea i drugih), u „shemu slobodnog stiha – da bi se sadržina mogla što bolje odsanjati“.

Ako ovako dobijena poezija nudi beg u san, onda su, po mišljenju Milane Stojadinović-Milić, „… kolažne makaze najmanje bile potrebne u tekstovima Enrika Josifa. Njegova muzika, razmišljanja, besede, napisi, čak i nezaboravan, usporen hod kojim premošćuje park kod Akademije… sve je (bilo) poetično. Stoga je moguće da ovakvim stihovima, koji su sami po sebi muzika, i nije neophodna nova muzička komponenta. No, ona je tu, da svojim, nokturalnim karakterom, te nepretencioznim, kružno oblikovanim muzičkim tokom – koji, zapravo, na tri nivoa rastače jedinstvenu liniju glasa, flaute i klavira – ispuni isečak međuvremena…“